Nisam nijednom izrezala vene, niti svom tijelu nanijela neku ozbiljnu štetu. Ipak, i ovo što sam radila, ne može se svrstati pod normalno. Daleko od toga – uvodi nas u svoju priču Tuzlanka Aldijana, studentica Pravnog fakulteta u Tuzli.
Dugo je Aldijana probleme sa kojima se suočila, upravo sa fakultetom vezivala. Zapravo, sve dok nije upoznala Vidovitu Rabiju iz Doboja. No, krenimo redom.
Prvobitne odlične ocjene u indeksu, Aldijani su dale podstrek da još više prioni na učenje, studij privede kraju i zatraži zaposlenje. No, umjesto zacrtanog plana, desilo se nešto posve drugo.
“ako sam i dalje vrijedno učila, obnovila sam drugu godinu. S tim sam izgubila volju za učenjem pa i životom. U meni se rodila neka agresivnost. Nisam bila prijetnja za druge, samo za sebe. Uživala sam u samoozljeđivanju. Mislila sam da je to sve zbog fakulteta – priča Aldijana.
Od svojih bližnjih je krila onoliko koliko je mogla da ima ozbiljan psihički problem. No, sve je teže bilo kontrolisati potrebu za ispoljavanjem agresivnosti.
“Navest ću nekoliko primjera. Uzela bih, recimo, češalj da se počešljam, a završila bih tako što sam iz glave čupala pramenove kose. Najviše od svega prijalo mi je udaranje glavom o zid. Šamarala sam samu sebe, grebala, škrgutala zubima toliko jako da sam ih dosta polomila. Nisam mogla normalno funkcionirati i koliko god da sam osjećala potrebu da ispoljavam agresivnost, i koliko god sam uživala u tome, znala sam da to nije normalno. To normalni ljudi ne čine. Ako ovo neko primijeti, proglasit će me ludom – shvatila je Aldijana ozbiljnost svoje situacije.
Tako je prestala izlaziti iz kuće, druženje je svela na minimum, krila se i od svojih bližnjih. Dane je provodila nanoseći sebi bol i istovremeno, po internetu tražeći simptome slične svojima.
“Negdje sam pročitala da je autodestrukcija potreba nekih ljudi da bi se osjećali živima. Kod mene to nije bio slučaj. Naprotiv. Ima ona scena u filmu „The sun also rises“, snimljenom prema istoimenoj knjizi Ernesta Hemingveja, kad neko upita Mikea Campbella kako je bankrotirao, a sve što je on u stanju reći je: “postupno, a onda munjevito. Tako udara depresija. Jednog dana se probudite smrtno uplašeni da ćete morati živjeti”. Baš tako sam i ja razmišljala. Bojala sam se života, sebe, onoga što jesam i onoga što me čeka. Šta ako se stanje toliko pogorša pa se ozbiljno ozljedim? Ili nekoga drugog? Da li ću završiti u ludnici ili zatvoru? – pitala sam se svakodnevno.
Ostat će, naravno, nepoznanica da li bi se neke od njenih sumnji ostvarile u slučaju da nije susrela vidoviru Rabiju. Ovako, problem je riješen, a samim tim, hipotetičko pitanje šta bi bilo kad bi bilo – suvišno je.
“Rabiji sam otišla sama, ne govoreći ništa svojim roditeljima. Pričala sam joj o tome kako uživam svom tijelu nanositi bol, bosti se viljuškom, stiskati vrat dok mi ne nestane zraka u plućima i još mnoštvo nelogičnih stvari. Pažljivo me saslušala, potom otvorila Kur’an. Zavirila je još u neke spise. Njena dijagnoza glasila je – sihir ludila, koji se manifestuje rastrojstvom, izbezumljenošću, nenormalnim ponašanjem i riječima. Pitala me želim li znati ko mi je to učinio. Odgovorila sam da ne želim. Samo mi je stalo da se toga riješim. Potom je na meni radila duhovne tretmane. Dala mi je i zaštitu u vidu hamajlije i učenu vodu da pijem.
Prvo veče nisam mogla zaspati, mučili su me košmari u kojima sam sebi mesarskom satarom sjekla dijelove tijela. Drugi dan je već bilo bolje. Treći dan je nastupilo potpuno preobraženje. Prošlo je već podosta vremena od susreta s Rabijom, a ja nikad više nisam ni pomislila da se povrijedim. Ponašam se savim normalno, kao i većina drugih ljudi – kaže na kraju Aldijana.
Vidovita Rabija važi za jednu od najsposobnijih i najuspješnijih iscjeliteljki u regiji. Njen kontakt telon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal/MARKETING)
