Pratite nas

Sudbine

Među 3.000 učesnika “Marša mira” nalazi se bh. reprezentativac Emir Sulejmanović: ROĐEN U ŠUMI NA “TRASI SMRTI” OD ŽEPE DO KLADNJA

Published

on

Ove godine u Maršu mira od Nezuka do Potočara učestvuje okvirno tri hiljade osoba, a među njima je i košarkaški reprezentativac BiH Emir Sulejmanović, koji je prije 27 godina rođen na trasi smrti od Žepe do Kladnja. Njega je majka na ovaj svijet donijela u šumskom predjelu zaseoka Luka, dok se od agresora probijala na slobodnu teritoriju.

“Rođen sam u šumi, koju je samo jedno brdo dijelilo od Srbije. Hvala Bogu da sam uspio ostati živ pored svega onoga što se dešavalo u tim danima. Nakon porođaja majka je prebačena za Kladanj, dok je otac krenuo preko šume, ali je zarobljen u logoru”, kaže Emir u razgovoru za Klix.ba.

Nakon što su se uspjeli probiti na slobodnu teritoriju, članovi porodice Sulejmanović izmješteni su u Finsku, a naš sagovornik sa svojom majkom je uspio provesti svega četiri godine života, s obzirom na to da je ona preminula.

“Međutim, otac mi je pričao izuzetno teške teme koje su vezane za rat i preživljavanje. Ali, ja smatram da o svemu tome preživjele treba ispitivati jer je to jedan od najbitnijih perioda u BiH. Potrebno je da znamo, pamtimo i budućim generacijama prenosimo”, smatra Emir.

Sulejmanović je prvi put na Maršu mira učestvovao 2010. godine, kada je prešao cijelu trasu puta spasa, odnosno smrti od Nezuka do Potočara. Prošle godine učestvovao je na posljednjoj dionici puta, dok se ove godine odlučio za ponovni prelazak cijele dionice.

“Ove godine je ponovo došla odluka da prošetam cijelim putem skupa s ocem, jer odmor želim iskoristiti na takav način. Mislim da trebamo govoriti o tome kako se nikada ne bi zaboravilo, niti ponovilo. S ovoga mjesta treba poslati takvu poruku. Nad nama je učinjen genocid, treba živjeti dalje, ali i pamtiti jer 11. juli nije samo na taj datum, već je on svaki dan”, dodaje Emir.

Način na koji je rođen te sva životna iskustva koja su dalje uslijedila, od Emira su napravili boljeg i jačeg čovjeka.

“Te životne okolnosti kroz koje se trebalo proći svakako su veoma jako iskustvo jer ono što te ne ubije, zaista te ojača. Mi smo u Finsku došli s jednom kesom, bez ičega, počeli smo novi život i sam taj proces dodatno nas je ojačao, posebno za teške trenutke koji su nam se nametali”, naglašava Emir.

Učešće na Maršu mira smatra izuzetno dobrim duhovnim iskustvom, posebno jer svi učesnici imaju priliku prisustvovati historijskim časovima za vrijeme kojih preživjeli pričaju svoja iskustva iz jula 1995. dok su prolazili putem spasa. Inače, Emir će u narednim danima putem spasa koračati skupa s ocem Nedžadom.

On se u julu 1995. godine nalazio u Žepi, a skupa s ostalim mještanima pokušao je proći cijelu trasu puta spasa. Međutim, ubrzo je uhapšen i sproveden u logor, a zatim i zatvor u Srbiji gdje je proveo određeni vremenski period. U aprilu 1996. posredstvom Crvenog krsta je sproveden u Finsku, gdje je počeo ispisivati novu stranicu života.

“Kada dođem ovdje (na Marš mira, op.a.) i vidim svoje stare prijatelje, sjećanja se vrate na ratne dane i podsjećanje na sve strahote koje su nas zadesile. S druge strane, sinu Emiru od početka njegovog života trudim se prenijeti istinu o svemu onome što se dešavalo. Sretan sam jer i on učestvuje u ovome i shvatio je stvari koje treba prihvatiti svaka zrela osoba”, ističe Nedžad.

Dosad je pet puta učestvovao u Maršu mira, a dionicu od Konjević polja do Srebrenice smatra najspecifičnijom jer je riječ o predjelu na kojem je počinjeno najviše zločina.

“Taj dio me podsjeća i veže za moj Bratunac, ali i sva okolna mjesta. Tu je bilo najviše zasjeda, ubijeno je i najviše ljudi”, dodaje Nedžad, koji Emirovu titulu reprezentativca BiH smatra “osvetom” agresorima.

Na kraju azgovora Emir i Nedžad su još jednom naglasili da istinite činjenice o Srebrenici nikada ne smiju biti zaboravljene, kao i da se o genocidu kontinurano mora pričati, a ne samo u julu kada se obilježava godišnjica. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending