Pratite nas

Sudbine

Ispovijest Senada Sakića iz Tuzle neće vas ostaviti ravnodušnim: NEMAM DOKAZ, ALI MISLIM DA ME MOJA MAJKA USVOJILA

Published

on

Senad Sakić (47), danas uspješan poslovni čovjek, koji više od 22 godine živi i radi u Njujorku, rođen je u Smederevskoj Palanci, djetinjstva u Bosni sjeća se sa knedlom u grlu detinjstva koje je bilo takvo da čitav život živi sa ubjeđenjem da ljudi pored kojih je odrastao nisu njegovi roditelji.

Ipak, ne želi da traga za istinom, samo da ispriča svoju priču, da je čuju drugi roditelji i djeca, kako se, prema njegovim riječima, nijedno više ne bi osjećalo onako kako se on osjećao punih 18 godina.

“Rođen sam 14. marta 1975. godine u Smederevskoj Palanci. Više od 22 godine živim u Njujorku i bavim se prodajom fitnes mašina za teretane. Moje djetinjstvo je bilo jadno i tužno, da ne može biti jadnije i bijednije. Otac i majka kod kojih sam odrastao su se vazda svađali oko novaca. Niti jedan dan ne pamtim u mom djetinjstvu da nije prošao bez svađa, galame i deranja. Živio sam u Tuzli i imam dvije starije sestre, jedna je starija osam godina od mene, a druga šest godina – započinje Senad svoju priču.

Svakodnevne situacije koje je iz tog perioda opisao danas bi bile okarakterisane kao nemar i bile bi dovoljan razlog za reakciju nadležne službe, ali u godinama u kojima je tada bio i sa iskustvom koje je imao, Sakić je mislio da djetinjstvo tako treba da izgleda.

“Moja mati nikada nije ustala da mi napravi doručak ili isprati u školu, ali ni otac. Spavala je do 11 sati, a oca nije bilo briga da li ja šta imam da jedem u školi ili šta da obučem. Nikada mi otac nije otišao na roditeljski sastanak ili u školu da vidi kako mu sin napreduje, iako je radio preko puta osnovne škole i gimnazije.

Jednostavno, nije ga bilo briga. Komotno sam mogao da mu kažem da sam, recimo, drugi razred gimnazije kada sam bio prvi jer on nije ništa znao, niti se trudio da zna bilo šta o meni. Kada dođem iz škole u jedan sat kući, iz prve smjene koja je počinjala u osam, majka me nije pitala da li sam gladan, a kada bi joj rekao da sam gladan jer nisam imao doručak, otjerala bi me u sobu i rekla “uskoro će ručak”, koji je bio oko tri jer je ispijala kafe sa komšinicama – prisjeća se Senad.

Loš unutrašnji osjećaj i nezadovoljstvo kod kuće tjerali su Senada da se okrene drugim stvarima, pa je samoinicijativno počeo da se bavi plivanjem, zahvaljujući čemu je osvojio brojne medalje na takmičenjima u bivšoj Jugoslaviji.

“Majka me je uvijek ponižavala kako sam ružan i glup i govorila mi da fakultet neću ni završiti, iako sam završio gimnaziju sa odličnim uspjehom, a potom i fakultet u Njemačkoj. I povrh svega osvajao medalje u plivanju. Par puta je pokušala da me udavi golim rukama jedva sam preživio, imao sam masnice po vratu i kada sam to rekao ocu, on je samo ćutao kao i uvijek jer ga ja nisam zanimao.

Sve što je imao od mene bio je veliki dječji dodatak. Bio je oficir JNA i imao troiposoban stan u vojnoj zgradi gdje su stanovala i druga djeca oficira. Dok su ta druga djeca imala sve bolje od mene, iako su im roditelji imali 10 puta manju platu od mog oca, na meni se štedelo. Sjećam se, recimo, kada sam išao sa plivačkim klubom na skijanje, iako mu je trener sve objasnio koliko šta košta, poslao me je bez dinara, nisam imao skijaško odjelo, a stare skije sam pozajmio od prijatelja. Išao sam kao jadnik, četiri razreda gimnazije u jednim farmerkama i jednom džemperu svaki dan u školu – tvrdi Sakić.

Pored ovakvog tretmana, sumnju da ne pripada tu gdje se nalazio, rasplamsala je jedna obična “šala”.

“Ni otac ni mati me nikada nisu poljubili ili zagrlili, tako da ja nisam nikada osjetio šta je to roditeljska ljubav. To je za mene strano tkivo. Ja sam bio sebi sam i otac i mati. I uvijek sam maštao kao mali dječak od 10 godina da odem od njih, pa sam probao da odem u srednju vojnu školu, pa sam htio da odem u Njemačku jer nisam želio da budem sa njima u kući u kojoj je svađa konstanta svaki dan. Meni kao djetetu nije nedostajalo majčinske i očinske ljubavi jer ja nisam ni znao šta je to. Mislio sam da mi nedostaje osnovno, kao što su odjeća, užina i hrana. Kao dijete sam se osjećao da nisam njihov jer su mi uvijek govorili, od kada se sjećam, da su mene zamijenili u bolnici i onda bi se smijali, a ja nikada nisam razumio šta to znači – kaže Senad.

Za takvu tvrdnju, kaže, postoji još razloga.

“Prvo to što su govorili da su me zamijenili u bolnici, onda mi je sestra rekla da nemam ništa slično sa njima ni po izgledu niti ponašanju, a i ona sumnja isto tako. Nemam nijednu sliku iz 1975. godine kada sam se rodio ili iz bolnice ili majčinu kada je bila trudna sa mnom ili slike sa ijednog rođendana posle. Sestra koja je šest godina starija od mene mi je rekla da se ona ni ne sjeća da je majka bila trudna sa mnom. Osim toga, moja otac je mnogo mlađi od moje majke, pa u toj 36-oj kada me je dobio, ona bi morala da ima 56, što znači da nije mogla da rodi bebu. Čudno mi je i što su ranije pravili mnogo slika, a kada sam se ja rodio ni jedne jedine. Kao što sam rekao, sa ocem nisam imao nikakav odnos, pa sam se u tom stanu uvijek osjećao kao stranac. Gledao sam kakav odnos moji drugovi imaju sa svojim očevima ili kako se roditelji od mojih rođaka ponašaju prema djeci.

Majka mu je svašta branila:

“Sjećam se i da mi je mati, kada sam imao pet godina, zabranila da ikome išta govorim o njoj ili bilo šta iz kuće da prenosim, govoreći da će me još više svijet mrziti ako budem pričao o sebi drugima jer “pljuni povrh sebe pada na tebe”. Tako da sam se ja stidio da bilo kome šta kažem, ubili su mi samopouzdanje i mislio sam da ako to kažem nekom drugu, da će on pobjeći od mene i da neće više htjeti da se igra sa mnom jer su mi roditelji odvratni – tvrdi za Blic Senad.

Kada je konačno navršio 18 godina, odlučio je da školovanje nastavi u inostranstvu, nadajući se da će situacija pri posjetama biti drugačija, ali ništa se nije promijenilo.

“Otišao sam na studije u Njemačku i kada sam, kao i sva djeca, dolazio na raspuste, već poslije dva dana mati bi mi govorila kako sam ja njoj “težak” što sam tu jer mora da kuva i troši novac. Objašnjavao sam joj da nisam dolazio da jedem, već da budem sa njima, ali nije vrijedilo. Zbog tog dodatnog tanjira supe sam se poslije samo par dana pakovao i vraćao nazad. Sjećam se, sjednem u autobus i plačem, žena pored mene pita “što, sine, plačeš?”, ja reko’ “nemam gdje da budem ovdje u Bosni, a ni tamo u Njemačkoj”. To je najgori mogući osjećaj koji neko može da doživi – priča Senad i dodaje da se sa majkom čuo posljednji put kada mu je preminuo otac, pa je saznavši da je stan već oglašen za prodaju, odlučio da je više ne zove.

Svoju priču Senad je, kaže, odlučio da podijeli javno kako bi ohrabrio drugu djecu i mlade ljude da se bore za sebe, da ne trpe što ne moraju i prevaziđu stid zbog svega što im se dešava u životu.

“Takvi roditelji kao moji u Americi, gdje sada živim, bi išli u zatvor. Ali kada sam ja odrastao u Bosni nikakvog zakona nije bilo za zaštitu djece, još te proglase budalom kada kažeš istinu. Ja tada nisam imao kome da se požalim. Oni na to što rade nemaju pravo, a najgore je kada od sramote ćutite i trpite. Tražite pomoć bilo koga.

Naglašava da se djeca ne trebaju stiditi svojih roditelja

“Nemojte da se stidite što imate takve roditelje, jer niste vi krivi za to niti ste ih vi odabrali. Nazovite policiju i prijavite nasilje bilo ono fizičko ili mentalno – od strane bilo koga. Novac je lijepo imati, ali to nije sve u životu, važne su uspomene koje imate i koje ostaju sa vama. Ja ne mogu da se sjetim da me je otac ikada, za cijelo djetinjstvo izveo na ćevape, na primjer, pa sada kad gledam druge ljude kako ručaju sa svojom djecom, odmah se vrate ružne uspomene. Te uspomene niko ne može izbrisati, ma kakve one da jesu, bile one dobre ili lose – zaključuje Sakić (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending