Prve roditeljske radosti Alisa i Harun H. supružnici iz Sarajeva, nakon što su dobili sina, počeo je remetiti bebin plač, najčešće noću. S prvim mrakom bi se uznemirio, od plača bi se zacehnuo… Ništa nije pomagalo, ni majčina sisa, ni cucla, ni ljuljanje kreveca, držanje u naručju…. Tek na nekoliko trenutaka bi se smirio u majčinom ili očevom naručju, pa opet briznuo u plač.
Ljekari su sumnjali na grčeve, davali sirupe, čajeve i preporuke mladoj majci. Ona ih slijepo slušala i vjerovala da će s odrastanjem njenog sunca, tegobe nestati. Bila je i ona željna sna, ali se nije žalila. Nije osjećala umor. Majčinske brige i energija nikada ne mogu presušiti.
“Bila sam spremna na sve za svoga Belmina. Kao uostalom i svaka majka. I nikada nisam bila umorna. Bilo je najvažnije i najsvetije da se moje dijete smiri, da utone u san. Obično bi se smirio u ranu zoru – priča Alisa.
Dešavalo se, kaže, da po nekoliko sati provedu u noćnim vožnjama po ulicama Sarajeva. Njihov dječak bi tada utonuo u san. Spavao bi sve dok ga ne vrate u stan na Alipašino polje. U tim noćima bilo je i roditeljskih suza, onih bolnih, isplakanih s djetetom u naručju. Tokom dana ista slika – brige i samo brige, strahovi.
A vrijeme je prolazilo. Skoro dvije godine su te muke trajale. Mali Belmin je prohodao, uveliko se raspričao, počeo birati svoje prve crtane filmove, igračke….
“On je bio sjajan dječak i zdrav do prvog mraka, ali oko ponoći bi postajao drugo dijete. Zacrveni se, uznervozi… Nije bilo načina da ga smirimo do zore. Tada bi utonuo u san i spavao čak i do podne – priča Alisa.
Sve intervencije pedijatara ili ljekara u Hitnoj pomoći završavale su terapijama koje bi dijete na kratko uspavale i smirile. Ali, noćna nervoza, grčevi, plač nisu nestajali.
“Bila sam na ivici ludila. Kako je moj sin plakao, tako sam i ja lila suze. Pitala se gdje griješimo u odgoju, mijenjala način ishrane, prilagođavala sobnu temperaturu, držala u naručju, izigravala junake iz crtića….. Ništa nije bilo učinkovito.
Moja svekrva je posumnjala da dječiji plač nema veze sa zdravljem. Upozoravala je da bi Belmina trebalo odvesti hodži. Oboje smo, i muž i ja, bili protiv toga. Čak sam joj zbog tih savjeta u jednom trenutku bila zamjerila.
Tek kada je i moja majka posumnjala u ono što i svekrva, a moj sin počeo kopniti, odlučila sam zatražiti pomoć kod duhovnih iscjelitelja. Obišla sam ih nekoliko, svisuukazivalidajedjetetuneštourađeno,alinisuimalirješenja. Na kraju sam se obrela kod Vidovite Rabije.
Samo što sam ušla u njenu kuću, Rabija je uzela Belmina iz moga naručja, nježno ga je pomilovala po glavi, proučila mu neke molitve iznad glave i na uho. Još nekoliko trenutaka ga je držala u naručju, dijete je zapalo kao klada. Nikada ga nisam vidjela u ljepšem i mirnijem snu i položaju.
Upitam Vidovitu Rabiju šta je djetetu, a ona će mene upitati:
“Ššta je meni pa ne vjerujem u dragog Boga?”
Rekla mi je da je na dijete bačen urok, da su zlobni ljudi iz moga okruženja svetili se meni preko meni najsvetijeg sina. Ostali smo u Doboju do kasnih večernjih sati. Vidovita Rabija je uradila još nekoliko tretmana i obavila molitve nad mojim sinom, te nas poslala kući za Sarajevo. Dala nam je učenu vodu da sina kupamo, te hamajliju da je drži ispod jastuka.
Te večeri moj Belmin je mirno spavao, ujutro su mu okice sijale od radosti, bio je sasvim drugo dijete, veselije i zdravije. Od tada je prošlo evo pet mjeseci. Nikada nam se više nisu ponovile one grozne scene.
Vidovita Rabija važi za jednu od najsposobnijih i najuspješnijih iscjeliteljki u regiji. Njen kontakt telon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal/MARKETING)
