Pratite nas

Sudbine

Desilo se u Cazinu: ASIM KALJIKOVIĆ GODINAMA DOKAZUJE DA NIJE MRTAV

Published

on

Asim Kaljiković, rođeni je Cazinjanin na svijet je došao 22. juna 1972. godine. Drugo je od troje djece svojih roditelja, Sulje i Mine. Nekad su živjeli u naselju Vilenjača-Podgredina

Asim je, prema zvaničnim podacima, umro 1. semptembra 1992. godine. U stvarnosti je godinama živio. On nije “uskrsnuo”, već je “oduvijek” živ. Imao je skoro 40 godina, ali nikako nije mogao da dokaže da je on glavom i bradom.

U Cazinu općinski službenici uglavnom su ga blijedo gledali i doživljavali “kao duha”. Rodni list mu pružaju s nevjericom u očima, jer na tom istom dokumentu pored datuma rođenja i drugih ličnih podataka, stajao je i datum Asimove “smrti”. Ovaj nesretni Cazinjanin već više od tri godine bezuspješno pokušava dokazati da je živ i dobiti zvanični identitet.

“Moji roditelji su se rastali još dok sam bio mali. Otac Suljo se ponovo oženio, a brigu o meni, kao i mome bratu Asmiru i sestri Zemki, prepustio je Centru za socijalni rad u Cazinu. Zemku je usvojio jedan bračni par iz Cazina, a Asmira i mene Centar je poslao u Podgoricu, tadašnji Titograd – ispričao je Asim.

Imao je tek šest godina kad je počeo živjeti u podgoričkom “Domu za maloljetnike”. Tamo ostaje do punoljetstva, kada odlazi u Beograd, kako kaže – “trbuhom za kruhom”. No, tamo i nije našao sreću, pa je odlučio da se vrati u Crnu Goru. U gradu Baru je upoznao djevojku, koju je nešto kasnije i oženio.

“Sve bi to bilo dobro da nije došao momenat kad mi je rečeno da sam stekao uslove da dobijem državljanstvo Crne Gore, ali i državljanstvo BiH. Da bih to i ostvario, morao sam otići u svoj rodni kraj i donijeti neke lične dokumente, tačnije rodni list i ličnu kartu. Tada počinje prava drama u mome životu. Ah, životu, ako se uopće tako i može nazvati…

Asim je odlučio 2007. godine da sa ženom i kćerkom otići u Cazin. Žudio je, ustvari, za svojim rodnim krajem i vjerovao da sa svojom porodicom tamo može započeti novi i sretniji život. Međutim, sudbina ili neko prokletstvo htjelo je drugačiji razvoj događaja…

“Nakon što smo stigli u Cazin, smjestili smo se u jednom omanjem stanu. Krenuo sam da prikupim dokumente za ličnu kartu i ne sluteći iznenađenje! – pripovijeda Asim Kaljiković svoju tragičnu životnu priču.

Tad je saznao da je službeno mrtav, te da je “umro” u Sarajevu u kojem, kako kaže, nije nikad ni bio. U rješenju Općinskog suda u Cazinu donesenom 14. septembra 2000.godine, kojeg nam je Asim i pokazao, između ostalog piše da se “usvaja prijedlog predlagača Kaljiković Sulje, da se nestali Kaljiković Asim proglašava umrlim na dan 1. septembar 1992. godine u Sarajevu.”

“Otac nikad nije bio u kontaktu sa mnom, niti se za to interesirao. Proglasio me je nestalim, a zatim je predložio da me proglase mrtvim, izmislivši priču da me je tražio svukuda. Naveo je kako sam do početka rata radio u jednoj privatnoj firmi u Sarajevu i kako se zadnji put telefonom čuo sa mnom u avgustu 1992. godine. Od tada mi se, navodno, gubi svaki trag – objasnio je Asim kako je došlo do svega ovoga, te dodao kako mu nije jasno šta je moglo biti razlog ovakvog očevog postupka.

Bilo kako bilo, Asim je u nezavidnom položaju. U Cazinu je nastavio svoju “borbu za život”, a suprugu i dijete je poslao u Crnu Goru.

Ali, tu nije kraj njegovim belajima. Dijete u školi opet mora dokazivati da ima oca u stvarnosti, iako papyri kazuju da je siroče.

“Ponekad mi se čini da je sve ovo ružan san ili zona sumraka. Ja živ, a službeno ne postojim… – rekao je na kraju razgovora Asim Kaljiković iz Cazina. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending