Pratite nas

Sudbine

Desilo se u Cazinu: ASIM KALJIKOVIĆ GODINAMA DOKAZUJE DA NIJE MRTAV

Published

on

Asim Kaljiković, rođeni je Cazinjanin na svijet je došao 22. juna 1972. godine. Drugo je od troje djece svojih roditelja, Sulje i Mine. Nekad su živjeli u naselju Vilenjača-Podgredina

Asim je, prema zvaničnim podacima, umro 1. semptembra 1992. godine. U stvarnosti je godinama živio. On nije “uskrsnuo”, već je “oduvijek” živ. Imao je skoro 40 godina, ali nikako nije mogao da dokaže da je on glavom i bradom.

U Cazinu općinski službenici uglavnom su ga blijedo gledali i doživljavali “kao duha”. Rodni list mu pružaju s nevjericom u očima, jer na tom istom dokumentu pored datuma rođenja i drugih ličnih podataka, stajao je i datum Asimove “smrti”. Ovaj nesretni Cazinjanin već više od tri godine bezuspješno pokušava dokazati da je živ i dobiti zvanični identitet.

“Moji roditelji su se rastali još dok sam bio mali. Otac Suljo se ponovo oženio, a brigu o meni, kao i mome bratu Asmiru i sestri Zemki, prepustio je Centru za socijalni rad u Cazinu. Zemku je usvojio jedan bračni par iz Cazina, a Asmira i mene Centar je poslao u Podgoricu, tadašnji Titograd – ispričao je Asim.

Imao je tek šest godina kad je počeo živjeti u podgoričkom “Domu za maloljetnike”. Tamo ostaje do punoljetstva, kada odlazi u Beograd, kako kaže – “trbuhom za kruhom”. No, tamo i nije našao sreću, pa je odlučio da se vrati u Crnu Goru. U gradu Baru je upoznao djevojku, koju je nešto kasnije i oženio.

“Sve bi to bilo dobro da nije došao momenat kad mi je rečeno da sam stekao uslove da dobijem državljanstvo Crne Gore, ali i državljanstvo BiH. Da bih to i ostvario, morao sam otići u svoj rodni kraj i donijeti neke lične dokumente, tačnije rodni list i ličnu kartu. Tada počinje prava drama u mome životu. Ah, životu, ako se uopće tako i može nazvati…

Asim je odlučio 2007. godine da sa ženom i kćerkom otići u Cazin. Žudio je, ustvari, za svojim rodnim krajem i vjerovao da sa svojom porodicom tamo može započeti novi i sretniji život. Međutim, sudbina ili neko prokletstvo htjelo je drugačiji razvoj događaja…

“Nakon što smo stigli u Cazin, smjestili smo se u jednom omanjem stanu. Krenuo sam da prikupim dokumente za ličnu kartu i ne sluteći iznenađenje! – pripovijeda Asim Kaljiković svoju tragičnu životnu priču.

Tad je saznao da je službeno mrtav, te da je “umro” u Sarajevu u kojem, kako kaže, nije nikad ni bio. U rješenju Općinskog suda u Cazinu donesenom 14. septembra 2000.godine, kojeg nam je Asim i pokazao, između ostalog piše da se “usvaja prijedlog predlagača Kaljiković Sulje, da se nestali Kaljiković Asim proglašava umrlim na dan 1. septembar 1992. godine u Sarajevu.”

“Otac nikad nije bio u kontaktu sa mnom, niti se za to interesirao. Proglasio me je nestalim, a zatim je predložio da me proglase mrtvim, izmislivši priču da me je tražio svukuda. Naveo je kako sam do početka rata radio u jednoj privatnoj firmi u Sarajevu i kako se zadnji put telefonom čuo sa mnom u avgustu 1992. godine. Od tada mi se, navodno, gubi svaki trag – objasnio je Asim kako je došlo do svega ovoga, te dodao kako mu nije jasno šta je moglo biti razlog ovakvog očevog postupka.

Bilo kako bilo, Asim je u nezavidnom položaju. U Cazinu je nastavio svoju “borbu za život”, a suprugu i dijete je poslao u Crnu Goru.

Ali, tu nije kraj njegovim belajima. Dijete u školi opet mora dokazivati da ima oca u stvarnosti, iako papyri kazuju da je siroče.

“Ponekad mi se čini da je sve ovo ružan san ili zona sumraka. Ja živ, a službeno ne postojim… – rekao je na kraju razgovora Asim Kaljiković iz Cazina. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending