Pratite nas

Sudbine

Bosanac i Brazilka iz Semizovca: EMIR ME JE OŽENIO TEK KADA SAM NAUČILA PRAVITI PITU

Published

on

Ljubav je pokretač svega, i zbog ljubavi se čine ludosti. Rijetki će zbog voljene osobe doći sa jednog kraja svijeta na drugi, gdje ne poznaješ nikoga, ne poznaješ jezik, tradiciju i običaje. Upravo to je uradila Anara Samouk, Brazilka sa adresom u Semizovcu.

Sa suprugom se upoznala prije 13 godina u Italiji, gdje je on studirao, a ona došla u posjetu rođacima na neko vrijeme, kada joj je preminuo otac za kojeg je bila mnogo vezana. Teško joj je to palo i željela je zaboraviti na probleme i opustiti se. Tu se zaposlila u kafiću gdje je upoznala svog Emira.

“Radila sam kao konobarica i on je došao. Bio je 30. decembar, kraj godine. Pitao me šta ću raditi na Novu godinu, i ja sam rekla ništa, tu sam. Tu novu godinu smo proveli zajedno. Narednih sedam godina proveli smo u Italiji. On je završio fakultet, a ja sam se zaposlila kao menadžer u jednom hotelu – počinje ona svoju priču.

Došlo je vrijeme da zasnuju porodicu i oboje su to jako željeli, ali u Italiji je, kako Anara priča, jako teško kupiti nekretninu, stambeno se obezbijediti, jer je sve jako skupo.

“Suprug je ranije kupio kuću u Semizovcu, i poslije mnogo razgovora odlučili smo da dođemo da živimo u BiH, da vidimo kako će meni biti i kakva će biti situacija. Meni je super, sviđa mi se ovdje. Došla sam u BiH i ja sam se zaljubila u BiH. Sarajevo je prelijepo – kazala je.

Osim velike kuće imaju i mnogo zemlje, gdje uzgajaju voće i povrće. Emir mnogo poslovno putuje, budući da je inžinjer elektrotehnike i ima svoju firmu koja se bavi CNC mašinama, a Anara radi od kuće, odgaja djecu i bavi se domaćinstvom. Imaju troje djece.

Kako kaže Anara, i njoj najteže pada usamljenost. Iako ima nekoliko prijatelja i komšija, ipak joj nedostaje njena porodica u Brazilu.

“U Brazil sam išla prije tri godine sa djecom, Isom i Alijem, i putovanje je baš predugo i naporno. Moja mama je došla ove godine da mi pomogne oko djece dok muž nije kući, ali je teško i da se vrati kući. Putovanje traje 24 sata. U Italiju idemo svake godine, a u Brazil rijetko, i baš mi je žao zbog toga – kazala je Anara.

Priča da je bosanski jezik bila prinuđena naučiti sama. Budući da djecu vodi u vrtić, pedijatru, na treninge… za sve je potreban jezik.

“Malo sam koristila Google translate, malo kroz razgovor sa komšinicama, a malo i kroz crtane filmove sa djecom. U kući ja i suprug pričamo samo italijanski između sebe, sa djecom pričamo na bosanskom, a sve troje razumiju i portugalski i italijanski – ističe.

Treba istaći da je Anara naučila da priprema skoro sva bosanska jela. Na njenoj trpezi nađu se redovno sarma, musaka, punjene paprike… Ali za pitu se posebno potrudila.

“Prije vjenčanja suprug se šalio da prvo moram naučiti praviti pitu. Ja sam vidjela kako to radi moja svekrva. Gledala sam kako to ona brzo radi i probala sam joj pomoći. Prvi put je to loše ispalo, ali malo po malo, napravila sam sama jufku, pa onda krompirušu, zeljanicu. Znam da napravim i baklavu i hurmašicu, i to je standardno u mojoj kući za Bajram – priča ona.

Što se italijanskih jela tiče, obavezno pravi paste i pizze. Priprema i brazilski grah. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending