Kada god se spominje bivša Jugoslavija i njeni najzlatniji sinovi, svakako posebno mjesto u toj historiji pripada Hamdiji Pozdercu, višedenecijskom najbližem Titovom saradniku. On je umro na današnji dan, 7. Aprila 1988. Godine u sarajevskoj bolnici Koševo. Sumnja se da je otrovan, jer njegova smrt još uvijek se smatra nerazjašnjenom.
Jedno je sigurno, Hamdija Pozderac bio je žrtva političkog obračuna u osvit agresije na Bosnu i Hercegovinu, s jasnim ciljem slabljenja ove zemlje. On je godinama bio meta velikosrpskih krugova iz devedesetih godina.
Njegovo uklanjanje sa političke scene bivše Jugoslavije povezuje se s njegovim ustrajavanjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, da se ne mijenjaju osnovna načela Ustava iz 1974. godine kojima su, između ostalog, Muslimani dobili status naroda u SFRJ. O tome Nijaz Skenderagić, koji je bio i ostao i danas zlatno Titovo dijete, svjedoči:
“Imao sam privilegiji biti članom te Ustavne komisije. Danonoćno su od predstavnika Srbije bili udari na druga Hamdiju da dopusti ukidanje statusa pokrajina Vojvodini i Kosovu. Uh, kad se samo sjetim žestine tih udara i stamenitosti druga Hamdije koji je sve to izdržavao – podsjeća Skenderagić na ta rušilačka vremena Jugoslavije.
Smetao je Hamdija Pozderac mnogima. Bio je protivnik nacionalizma. Njegovi protivnici su znali da, ukoliko on dođe na čelo Predsjedništva SFRJ, nemaju šanse za ostvarenje svojih ciljeva. Pozderac je bio upravo taj koji je spriječio Slobodana Miloševića i njegove istomišljenike da mijenjaju Ustav koji je Muslimane priznao kao narod.
Skenderagić iznosi nikada do sada objavljene pojedinosti o sukobu Pozderca sa Miloševićevim ljudima. Riječ je o žučnoj diskusiji između Borislava Jovića i Hamdije.
“U jednom trenutku, nakon što ga je Hamdija argumentima razoružao, Borislav je demonstrativno ustao i napustio salu gdje smo održavali naše sjednice. Nakon nekoliko minuta Jović se vratio po tašnu koju je u srdžbi bio zaboravio.- sjeća se Skenderagić, te nastavlja:
U tom trenutku, Hamdija prekida svoje izlaganje, podiže glavu i pita:
“Jesi li se to vratio BorisLave? Nisam ja BorisLav. Ja se zovem Borisav” – grubo odbrusi Hamdiji.
“E jbg, ja mislio ti si LAV, a ti samo AV!
Nastao je opšti smijeh, a Borisav Jović je posramljeno napustio sastanak.
Pozderac je rođen u Cazinu 15. januara 1924. godine kao jedno od osmoro djece Mehe i Sefije Pozderac. Njegova politička biografija počela je još dok je bio srednjoškolac. Uključio se u rad Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je tada bila ilegalna, a 1941. godine uključuje se u Narodnooslobodilački rat, gdje je obavljao niz važnih funkcija i vojnih dužnosti.
Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom i Ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade ZAVNOBiH-a, a 1956. godine postaje član Centralnog komiteta saveza komunista BIH.
Sa ove vremenske distance “napakovana” mu je afera “Agrokomerc”, a prema akademiku Filipoviću, Pozderac, u vremenu kada je iznuđena njegova ostavka na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ i člana Predsjedništva SFRJ bio povrgnut sistematskom maltretiranju i saslušavanju, iako tada bio teško bolestan.
“Ovdje niko ne zna zašto je Pozderac umro. Znamo da je jedan od glavnih razloga to da je kao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ trebao naslijediti prethodnika na položaju predsjedavajućeg Predsjedništva. Tu je i njegova izjava da je postigao sporazum s rukovodstvom autonomne pokrajine Kosova o svim budućim pitanjima ustavnog uređenja. To je bio razlog da Milošević naredi svojim ljudima koji su vršili teror nad Bosnom da Hamdiju pod svaku cijenu likvidiraju”, govorio je akademik Filipović. (Naj portal)
