Restoran Udovice, koji se nalazi na u mjestu Sretnice, dvanaest kilometara od Mostara prema Čitluku, ima tradiciju od 1953. godine kada se u «starim kućama» kuhala i spremala hrana za radnike i putnike namjernike. Danas restoran odiše profinjenim odnosom.

Restoran ima višedecenijsku tradiciju, a sve je počelo tako što su se dvije udovice, Kata i Ruža Kordić dosjetile da pripravljaju hranu za težake koji su radili na obližnjim poljima. O tome Filip Kordić, današnji vlasnik restorana kazuje:

“Ruža i Kata, moje babe, ostale su udovice 1945. godine u svojim kasnim dvadesetim godinama. Ruža je ostala sama sa troje muške djece, a Kata sa troje ženske djece. Najstarije dijete bio je moj otac, koji je tada imao pet godina, a najmlađi je još bio u trbuhu kad se to desilo. Iza mojih djedova ostala je puka sirotinja”.

Iza Drugog svjetskog rata u tom dijelu Hercegovine bilo je puno obradive zemlje i vinograda, radilo se puno oko sijena i stoke. Ljudi iz Brotnja, Čitluka i cijelog kraja, radili su na Mostarskom blatu. U Sretnicama odmarali su se ljudi i konji, a Kordić je kazao kako su njegove babe počele kuhati hranu za te ljude.

“S početka je to bilo samo lešo meso i domaća hrana, poput zelja i raštike. Ljudi, da bi se solidarisali sa sirotinjom i tim ženama koje su ostale bez ‘muške glave’, počeli su dolaziti tu i plaćati im za to što im kuhaju, da bi podignule tu djecu”.

Ruža i Kata počele su sa kuhanjem za radnike i putnike 1953. godine. U početku većinu namirnica same su sadile, a stoku su uzimale od domaćina koji su je držali kraj Mostarskog blata. Kordić je kazao kako su od tog novca one u dogledno vrijeme uspjele iškolovati djecu. Muški su uspjeli u poslovnom svijetu, a ženske su se udale. Do posljednjeg rata, “Udovice” nikad nisu zaživjele kao registrirani restoran, a Kordić je pojasnio da su tadašnje vlasti prepoznale to što su one radile i nisu ih dirale. Ljudi su uvijek govorili “Idemo kod udovica” i tako je restoran očuvao svoju tradiciju.

Kordić se u tom razgovoru prisjetio i očevih priča iz djetinjstva o restoranu.

“Sva su djeca sudjelovala u tom restoranu. U ono vrijeme živjelo se teško, moj otac je kopao kod drugih za nadnicu i radio oko kuće šta je trebao. Jedan stric je radio oko stoke, najmlađi je rođen 1945. i kao dijete je radio ono što je mogao. Ali ljudi iz ovog kraja htjeli su pomoći u podizanju te djece, da ne ostanu sirotinja, već da postanu ljudi”.

U “novije vrijeme” ’80-tih godina, kada su djeca radila svoje poslove, restoran nije radio. Tada su mlađi stanovnici Sretnica, prije odlaska u grad ili po povratku, svraćali kod Kate i Ruže. Kordić se prisjetio kako im nije bilo teško ustati i spremiti nešto za jelo, i na taj način održale su to “okupljalište”.

“Najljepše uspomene iz perioda mog djetinjstva su sitnice koje čine život. Svaka baba imala je jašmak sa dva džepa u kojima su uvijek bili slatkiši, suha smokva ili orah. Time bi nas pripazile, i na neki način favorizirale unuka. Uvijek su znale i imale načina da se osjećamo posebno, svoj pristup i djeci i odraslima, čemu ih je vjerovatno život naučio”.

“Sjećam se priče o jednoj grupi radnika koji su imali niske plate i većinom nisu mogli sebi priuštiti hranu. Babe su imale jedan kablić na ulazu u restoran, u koji su ljudi ostavljali novac za hranu. Hrana nije imala cijenu, već se davalo koliko se može. Ti radnici bi se obično pretvarali da nešto ubacuju u kablić, ali ruke su im bile prazne. Kada bi dobili platu, trudili bi se da nadomjeste ono što su prethodno jeli. Ali, Ruža i Kata nikada nisu ništa rekle. Bilo je važno da su ljudi siti”.

Današnji objekat podignut je iza posljednjeg rata. U njemu sve odiše sjećanjem na Ružu i Katu. Njihovi portreti su na zidovima, kao i slike posuđa i oruđa kojim su se one služile u to vrijeme. Čak i logo restorana, koji je porodica napravila, služi njima na čast. Siluete dvije glave, sa maramama i jednom suzom, simboliziraju njihovu borbu i brigu jedne za drugu.

“Nakon posljednjeg rata, ponavlja se ružna tradicija, ostaje se bez kuća i uže rodbine. Poslije rata, 1996. godine, obnovili smo restoran, to jeste sagradili novi. Pošto je već postojao naziv, dali smo mu ime ‘Udovice’. Ono označava poštovanje prema njima dvjema, a i ljudima znak da se ne trebaju predavati. Uvijek postoji način i mogućnost da se napravi dobra priča uz ljude”, istakao je Kordić, dodavši da su restoran obnovili njegov otac i on.

“Poslije rata, vrlo teško je bilo dati naziv restoranu Udovice. I meni bi bilo neugodno doći u restoran koji se zove tako. Ali sada kada znaju pozadinu svega, mislim da nas ljudi više cijene što smo dali taj naziv upravo iz poštovanja prema njima. Iste su sudbine i poslije ovoga rata, ljudi su ostali bez muških glava i svega svoga, ali ne treba se predavati. Ovo je dokaz da se iz ničega može napraviti nešto”, zaključio je Kordić.

Ruža i Kata umrle su krajem posljednjeg rata i nisu dočekale novi restoran. Ipak, Kordić je kazao kako vjeruje da bi bile ponosne na način na koji je njihova borba za opstanak evoluirala. (Naj portal)