Pratite nas

Sudbine

Poštar iz Delnica: ŽELJKO STIPEĆ JE “ŠAPTAČ MEDVJEDIMA”

Published

on

Željka Stipeća, 59-godišnjeg poštara iz Delnica, mnogi u Gorskom kotaru, ali i šire, poznaju kao – “šaptača medvjedima”. Poput kakvog dobrog duha, on već duže od dvije decenije s fotoaparatom u rukama krstari gorskim šumama kako bi snimio divlje životinje svih vrsta i svjedočio o netaknutom prirodnom bogatstvu.

Stipeć bez ikakvih problema prilazi grdosiji od medvjeda na metar-dva i dobrih pola sata, ako ne i više, fotografiraga u svim pozama. Slava nije nimalo udarila Željku u glavu. S istim zanosom nastavio je ići u šumu, fotografirati, objavljivati sve zanimljivo što mu je ušlo u kadar. Nisu ga ove zime zaustavili ni problemi s bolovima u leđima, nastali što od teške poštarske torbe, što od višesatnih čekanja po čukama u teško pristupačnim zelenim oazama Gorskog kotara.

A u čemu je njegova tajna?

“Možda je ponajprije to što nemam straha, a onda ljubav prema životinjama i prirodi moga rodnog kraja. To nešto čovjek mora imati u sebi, a životinja, vjerujte, sve osjeti. Rekao bih da se radi o nekoj vrsti uzajamnog povjerenja – reći će naš sugovornik i odmah dodati:

“Bezbroj puta sam se uvjerio da životinja zna razlikovati čovjeka od kojeg mu ne prijeti i od kojeg mu prijeti opasnost. Baš na medvjedu sam se ponajviše osvjedočio u to. Jednom prilikom slikao sam ga dok je bio dosta daleko. Zanio sam se, ne shvaćajući da mi dolazi sve bliže i bliže. Koristio sam objektiv koji nije hvatao ispod 1,8 do dva metra, da bi mi on došao toliko blizu da sam u kadru imao samo njegovo oko.

Tek tada sam shvatio gdje je, ali u toj sekundi vremena nisam osjetio strah, nego nelagodu u želucu, onaj mali čudni grč. Pogledali smo se oči u oči, a onda se medo okrenuo, otišao na nekih pet-šest metara, stao i zurio prema meni. Ja sam mu kao čovjeku rekao “daj, medo, neću te”. Tu sekundu, taj moment sam shvatio da životinja osjeti nešto iz nas, taj strah, ugroženost… I nije bilo jednom.

Stipeć će iz iskustva reći da ljudski miris u susretu medvjeda i čovjeka igra veliku ulogu, jer zvijer baš iz njega može detektirati namjeru druge strane.

“Uvijek mu se na neki način javim, dam znak da sam tu. Kada digne glavu i pogleda u mom pravcu, on prvo stane, a onda počne njušiti polukružno dižući i spuštajući glavu. On zapravo miriše i svojim detektorima određuje je li u opasnosti ili nije. To vam je sigurno – svjedoči iz prve ruke ovaj Goranin.

Ipak će priznati da uvijek nije išlo sve glatko s “mrkim”. Doživio je i preživio nekoliko napada, ali jednoga se sjeća posebno.

“Bilo je to prije nekoliko godina. Krenuo je na mene, ali instinktivno sam zamahnuo nogom i samo ga lagano okrznuo po njušci. Nos mu je slabija strana, pa se samo stresao, okrenuo i otišao na sigurnu distancu. Valjda nije bio svjestan što mu se dogodilo, jer me gledao u nevjerici. Kao poštara, tri puta su me ugrizli psi i tu sam naučio da nam je to jedina odbrana – kaže Stipeć.

“Puno puta me tjerala medvjedica s mladima. Digla bi se na stražnje noge i udarala šapama po tlu. Ali ja ne bježim, jer tu bježanja nema. To je nešto najgore što možete učiniti za svoju sigurnost. Treba ostati pribran i dati signal životinji da se ne bojiš, kao i da si dobronamjeran. U suprotnom, za dvije sekunde te može rastrgati. Pogotovo je važno nikada ne okretati leđa. To je ipak zvijer, bez obzira koliko ja njemu vjerujem. Kad snimim i odlazim, uvijek se povlačim unatraške, osluškujući i gledajući svaki šum i detalj. Njemu može samo puknuti u glavi iz ko zna kojeg razloga će napasti – još će reći ovaj doktor fotografije.

U šumu nikada ne ide naoružan, uopće ni nema oružja u svojoj kući u Starom Lazu. Medo mu je i najdraži i najlakši model. Najduže što je Željko čekao na kadar u šumi bilo je devet sati.

“Kao i u svemu, strpljenje je ključno. Za to ti trebaju živci kao u konja, biti kao brod kojeg se debelim konopom veže za rivu za vrijeme najžešćeg nevremena. To kada sam čekao devet sati, bio sam došao ranom zorom. Inače je normalno “odrapiti” tri, četiri, pet sati. Nikada, ama baš nikada, ne koristim mamce, ne bacam hranu da bih privukao životinje. To je protiv mojih principa – navodi, ali i dodaje da najbolje lokacije za snimanje ljubomorno čuva od drugih.

Njegova arhiva danas broji na hiljade fotografija. Dobar dio je još na filmovima i dijapozitivima. Rado je svoje radove ustupao svima, počevši od turističkih zajednica pa do fakulteta i drugih naučnih ustanova, koje su ga znale i moliti za uslugu kada bi se pojavila neka bolest među životinjama u šumi. Zvali su ga mnogi i na predavanja, pogotovo djeci, ali ih je odbijao jer, kako kaže, nije neki govornik. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending