Željka Stipeća, 59-godišnjeg poštara iz Delnica, mnogi u Gorskom kotaru, ali i šire, poznaju kao – “šaptača medvjedima”. Poput kakvog dobrog duha, on već duže od dvije decenije s fotoaparatom u rukama krstari gorskim šumama kako bi snimio divlje životinje svih vrsta i svjedočio o netaknutom prirodnom bogatstvu.
Stipeć bez ikakvih problema prilazi grdosiji od medvjeda na metar-dva i dobrih pola sata, ako ne i više, fotografiraga u svim pozama. Slava nije nimalo udarila Željku u glavu. S istim zanosom nastavio je ići u šumu, fotografirati, objavljivati sve zanimljivo što mu je ušlo u kadar. Nisu ga ove zime zaustavili ni problemi s bolovima u leđima, nastali što od teške poštarske torbe, što od višesatnih čekanja po čukama u teško pristupačnim zelenim oazama Gorskog kotara.
A u čemu je njegova tajna?
“Možda je ponajprije to što nemam straha, a onda ljubav prema životinjama i prirodi moga rodnog kraja. To nešto čovjek mora imati u sebi, a životinja, vjerujte, sve osjeti. Rekao bih da se radi o nekoj vrsti uzajamnog povjerenja – reći će naš sugovornik i odmah dodati:
“Bezbroj puta sam se uvjerio da životinja zna razlikovati čovjeka od kojeg mu ne prijeti i od kojeg mu prijeti opasnost. Baš na medvjedu sam se ponajviše osvjedočio u to. Jednom prilikom slikao sam ga dok je bio dosta daleko. Zanio sam se, ne shvaćajući da mi dolazi sve bliže i bliže. Koristio sam objektiv koji nije hvatao ispod 1,8 do dva metra, da bi mi on došao toliko blizu da sam u kadru imao samo njegovo oko.
Tek tada sam shvatio gdje je, ali u toj sekundi vremena nisam osjetio strah, nego nelagodu u želucu, onaj mali čudni grč. Pogledali smo se oči u oči, a onda se medo okrenuo, otišao na nekih pet-šest metara, stao i zurio prema meni. Ja sam mu kao čovjeku rekao “daj, medo, neću te”. Tu sekundu, taj moment sam shvatio da životinja osjeti nešto iz nas, taj strah, ugroženost… I nije bilo jednom.
Stipeć će iz iskustva reći da ljudski miris u susretu medvjeda i čovjeka igra veliku ulogu, jer zvijer baš iz njega može detektirati namjeru druge strane.
“Uvijek mu se na neki način javim, dam znak da sam tu. Kada digne glavu i pogleda u mom pravcu, on prvo stane, a onda počne njušiti polukružno dižući i spuštajući glavu. On zapravo miriše i svojim detektorima određuje je li u opasnosti ili nije. To vam je sigurno – svjedoči iz prve ruke ovaj Goranin.
Ipak će priznati da uvijek nije išlo sve glatko s “mrkim”. Doživio je i preživio nekoliko napada, ali jednoga se sjeća posebno.
“Bilo je to prije nekoliko godina. Krenuo je na mene, ali instinktivno sam zamahnuo nogom i samo ga lagano okrznuo po njušci. Nos mu je slabija strana, pa se samo stresao, okrenuo i otišao na sigurnu distancu. Valjda nije bio svjestan što mu se dogodilo, jer me gledao u nevjerici. Kao poštara, tri puta su me ugrizli psi i tu sam naučio da nam je to jedina odbrana – kaže Stipeć.
“Puno puta me tjerala medvjedica s mladima. Digla bi se na stražnje noge i udarala šapama po tlu. Ali ja ne bježim, jer tu bježanja nema. To je nešto najgore što možete učiniti za svoju sigurnost. Treba ostati pribran i dati signal životinji da se ne bojiš, kao i da si dobronamjeran. U suprotnom, za dvije sekunde te može rastrgati. Pogotovo je važno nikada ne okretati leđa. To je ipak zvijer, bez obzira koliko ja njemu vjerujem. Kad snimim i odlazim, uvijek se povlačim unatraške, osluškujući i gledajući svaki šum i detalj. Njemu može samo puknuti u glavi iz ko zna kojeg razloga će napasti – još će reći ovaj doktor fotografije.
U šumu nikada ne ide naoružan, uopće ni nema oružja u svojoj kući u Starom Lazu. Medo mu je i najdraži i najlakši model. Najduže što je Željko čekao na kadar u šumi bilo je devet sati.
“Kao i u svemu, strpljenje je ključno. Za to ti trebaju živci kao u konja, biti kao brod kojeg se debelim konopom veže za rivu za vrijeme najžešćeg nevremena. To kada sam čekao devet sati, bio sam došao ranom zorom. Inače je normalno “odrapiti” tri, četiri, pet sati. Nikada, ama baš nikada, ne koristim mamce, ne bacam hranu da bih privukao životinje. To je protiv mojih principa – navodi, ali i dodaje da najbolje lokacije za snimanje ljubomorno čuva od drugih.
Njegova arhiva danas broji na hiljade fotografija. Dobar dio je još na filmovima i dijapozitivima. Rado je svoje radove ustupao svima, počevši od turističkih zajednica pa do fakulteta i drugih naučnih ustanova, koje su ga znale i moliti za uslugu kada bi se pojavila neka bolest među životinjama u šumi. Zvali su ga mnogi i na predavanja, pogotovo djeci, ali ih je odbijao jer, kako kaže, nije neki govornik. (Naj portal)
