Pratite nas

Sudbine

Visočki harmonikaš Hajrudin Hadžimehmedagić ima samo jednu šaku: KADA ME SAFET ISOVIĆ ZAGRLIO NARASTAO SAM DVA METRA!

Published

on

Malo ko u Visokom, ali i šire, nije čuo za 55 – godišnjeg Hajrudina Hadžimehmedagića, koji harmoniku svira samo jednom, i to lijevom rukom. Muzika je njegova najveća ljubav, a od svoje harmonike skoro da se i ne odvaja. Muzičari su ga prozvali Pavaroti

Ranjen je samo dva sata prije potpisivanja Dejtonskog (Dayton) mirovnog sporazuma 1995. godine., na visočkom ratištu “Prijeko”. Bila je to posljednja agresorska granata upočene prema Visokom. Odbila mu je desnu ruku do lakta, jednog druga ubila a drugog teško ranila. Kaže, bila je to smrt koju je preživio.

“Kada sam vidio da nemam ruke, prvo što mi je palo na pamet, bilo je, kako ću svirati – počinje Hajrdin svoju priču. Za njega inače kažu da ga je samo invaliditet spriječio da postane najbolji harmonikaš na Balkanu.

Prebiruči po starim uspomena, Hajrudin počinje od 1977. godine. Tad je, kaže, imao samo 12 godina i od babe Muhameda dobio je prvu harmoniku.

“Nije bila Bog zna kakva marka, ali je bila glanc nova – prisječa se Hajrudin.

Prve tonove je uglavnom učio sam. Jedino ga je, kaže, malo, amidža Adem vodio kod Omera Pobrića na instrukcije, ali je Hajrudin tad već uveliko svirao.

Kada je malo odskočio i već narodna kola znao svirati, počeo je debitovati u kulturno-umjetničkom duštvu Ognjen Prica iz Visokog. Nekoliko godina poslije, sve češće je svirao i po kafanam, restoranima, hotelima… pratio, kaže, Enesa Begovića, Hokija, pokojnog Cuneta, Koketa, Amelu Zuković koja je tad imala samo dvije snimljene pjesme. Pratio je i Rizu Hamidovića, Čazima Čolakovića, Muhameda Mujkanovića…

Za sav taj minuli period, kako on reće, pratio je sve velike zvijezde, osim, priznaje, Hanke Paldum. Imao je čast da u Kaknju se ostvari njegov največi san. Zajedno sa kakanjskom grupom “Auto Stop pratio je Safeta Isovića na obilježavanju 100 godina postojanja Kakanjskog rudnika.

“Kada se koncert zavšio, Safet me zagrlio i poljubio. Veli, “Mali, dobro sviraš”. Ja sam u tom trenutku, od sreće, narastao dva centimetra – prisječa se ponosni i uvijek spreman za šale Hajrudin Hadžimehmedagić.

Pored lijepih i interesantnih trenutaka, nažalost, mora se kaže, dotači i onih ružnih. Posebno perioda od ‘95. godine kada je izgubio ruku i kada je mislio da više nikada neće zasvirati. No, čuda se ne dešavaju samo drugima.

“Bio je to šok koji je ostavio trajne posljedice na mene. No, uz finansijsku pomoć mojih prijatelja, ‘96. godine, iz Italije sam naručio harmoniku koju su napravili posebno za mene. Dakle, sa skroz izmjenjenim redosljedmom tonova, tipki… i, drugih elemenata. Nakon 120 dana čekanja, a to je za mene bilo 120 godina, harmonika je stigla na moju adresu. Prava pravcata Guvenini harmonika. Koštala je čitavih 15 000 KM..

Iako, kaže Hajrudin, u tom momentu niko nije bio sretniji od njega, problemi će tek nastupiti. Kako sada naučiti svirati lijevom rukom. Ispočetka se, kaže, stvarno mučio. Ponekd je padao u očaj misleći da neće uspjeiti. No, nije posustajao

“Moj prvi javni nastup sa jednom rukom bio je samo godinu dana nakon ranjavanja. Pratio sam Hasibu Agić u jednoj kafani u Visokom. Huso Pajić, moj veliki prijatelj i čuveni bubnjar iz Breze, maltene, na silu me odveo da sviram na tom koncertu. I eto, od tada pa do danas, sa ovom mojom harmonikom, koja je sigurno jedinstvena u Evropi, odsvirao sam na hiljade javnih nastupa – kaže Hajrudin.

On vjeruje da danas u Evropi, osim njega, niko više ne svira jednom rukom, i to lijevom! Harmonika mu je najveća ljubav, a uz svirku voli i zapjevati. Rado je viđen u svakom društvu, a on je, kako kaže, uvijek spreman na pjesmu i lijepo druženje.

Hajrudin se prisjetio jedne od brojnih anegdota, kada mu je koreograf u KUD-u po imenu Gavro tražio da odsvira kompletnu koreografiju „Bosna“ bez greške, a ako to uradi, obećao je da će ga nositi od Pajtova Hana do Budoželja.
“Odsvirao sam i nosili su me 15 kilometara Vido ribar i Nenad kuhar – kaže Hajrudin. (Naj portal)

http://

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending