Ko bi rekao da će procjena sovjetskih naučnika otvoriti vrata pakla? Tako su stanovnici sela Darvaze, koje se nalazi u samom srcu pustinje Karakuma u Turkmenistanu nazvali rupu, duboku oko 30 metara, u kojoj više od 50 godina neprekidno gori vatra.
Krater je prečnika 72 metra i postala je atrakcija ovog dijela zemlje. Na mjestu na kome je od pedesetih godina prošlog vijeka postojala sovjetska bušotina prirodnog gasa, došlo je najvjerovatnije do urušavanja pećine, koja se nalazila ispod zemlje. Zbilo se to 1971. godine. Budući da su naučnici ustanovili da je gas koji curi zapravo toksičan, smatrali su da će njegovim paljenjem cjelokupan problem biti ubrzo riješen.
Prema procjeni stručnjaka, nakon paljenja, toksični gas je trebalo da izgori poslije par sedmica. Međutim, slučaj je hteo da se to ipak ne dogodi. Počev od 1971. godine pa do današnjeg dana plamen se u Vratima pakla nije ugasio. Očigledno je procjena stručnjaka bila potpuno pogrešna, budući da se vremenom došlo do zaključka da je zapravo u pitanju jedno od najvećih izvorišta prirodnog gasa na cijelom svijetu.
Priča je u početku djelovala prilično naivno. Sovjetski naučnici smatrali su da su otkrili značajno nalazište nafte. Postavili su ono što im je potrebno za istraživanje, uključujući i sve potrebne mašine i bušilice. U jednom trenutku došlo je do urušavanja tla, najvjerovatnije zbog podzemne pećine.
Na svu sreću, niko nije stradao. Ipak, došlo je do curenja metana, što je negativno uticalo na cjelokupnu okolinu, pa i na ljude koji žive u okolini. Nekoliko njih je izgubilo tom prilikom živote u narednom periodu, što se pripisivalo upravo otrovnom gasu. Tada su naučnici donijeli odluku da pokušaju da saniraju štetu. Nisu znali da će zapravo načiniti još veću štetu paljenjem, s obzirom na to da više od pet decenija gas u ovoj rupi gori. Pretpostavlja se da do toga dolazi najprije zbog strujanja toplog vazduha.
Očekuje se da će gas i u budućnosti nastaviti da gori. Zato je predsjednik Turkmenistana 2010. godine najprije predložio da Vrata pakla budu zatvorena. A tri godine kasnije dio pustinje u kome se krater nalazi, zvanično je proglašen rezervatom prirode.
Međutim, prije dvije godine upravo je predsjednik demantovao sve ranije odluke i na tamošnjoj državnoj televiziji je prikazan snimak. On se nalazio pored kratera u vozilu i prema tvrdnjama, na taj način je želio da stane na put glasinama o tome da je preminuo.
Istraživač po imenu Džon Krunis prvi je čovjek koji je uspio da stigne do dna kratera. Zbilo se to 16. jula 2014. godine. Tom prilikom je prikupio i uzorke mirkoorganizama na koje je naišao.
Prilikom organizacije auto skupa „Amul-Hazar“ 2018. godine, učesnici su prenoćili upravo u blizini Vrata pakla.
Iako je krater od Ašgabata, glavnog grada Turkmenistana, udaljen oko 260 kilometara, ko god dolazi u posjetu ovoj zemlji, ne propušta da posjeti i Vrata pakla. Zato i ne čudi to se nadležni u ovoj zemlji, čini se nadaju, da će zahvaljujući ovoj geološkoj anomaliji, izazvanoj ljudskim faktorom, postati popularna destinacija za turiste iz cijelog svijeta. (Naj portal)
