Od 19-oro djece koju su rodili Resit i Hatidže Ulas – je petoro četvoronožne braće i sestara – koristeći stopala i dlanove sa zadivljujućom agilnošću, istraživači su protumačili kao korak koji je prethodio čovjekovom uspravnom hodu.

Ljudima je toliko teško i neprirodno da hodaju na ovaj način da se to često koristi kao zadatak izdržljivosti u američkoj vojsci. Ipak, za ovu porodicu to je realnost.
Razni teoretičari tvrde da braća i sestre Ulas hodaju kao što su naši rani preci hodali četvoronoške, dajući nam uvid u daleku prošlost. Ali za razliku od primata od kojih su ljudi evoluirali, braća i sestre porodice Ulas ne koriste ruke za hodanje, već koriste samo dlanove, što ih čini veoma žuljevitim.

Neki naučnici su ovo stanje opisali kao “nazadnu evoluciju”, što je izazvalo kritike drugih stručnjaka, koji kažu da je u pitanju mješavina genetskih i faktora okolnosti.

Sestre Safija, Hazer, Senem i Emine i brat Husein godinama su mučili okrutni seljani u provinciji Hataj na jugu Turske, u blizini granice sa Sirijom, kamenovali ih i vrijeđali, nazivajući ih pogrdnim imenima.

I šesti brat je hodao četvoronoške, ali je, nažalost, umro kada je imao pet godina. Zbog podsmjeha, žene iz porodice Ulas često ostaju u blizini kuće, ali prema riječima naučnika koji su proučavali porodicu, njihov brat ponekad odluta nekoliko kilometara i ima osnovne interakcije sa drugim seljanima.

Niko od petoro ljudi, koji sada imaju između 25 i 41 godine, nije pohađao školu, ali su mogli da nauče dovoljno kurdskog da komuniciraju sa svojom porodicom. Više od dvije decenije postojanje porodice držano je u tajnosti, tajna za ostatak svijeta, sve dok dvojica britanskih naučnika nisu 2005. godine vidjeli neobjavljeni rad turskog profesora.

Turski naučnici spekulišu da se radi o poremećaju koji je predložio evolucioni biolog Uner Tan, a koji se zove Uner Tan sindrom – u kojem ljudi koji pate od ovog sindroma hodaju na sve četiri i imaju ozbiljne smetnje u razvoju, sugerišući da je to oblik “obrnute evolucije”.

Ali ovu teoriju osudio je britanski psiholog Nikolas Hamfri, koji ju je opisao kao „neodgovornu” i „uvrjedljivu” nakon što je sam upoznao i posmatrao porodicu. Govoreći u dokumentarcu BBC-ja, profesor Hamfri je rekao:

“Neću ništa da kažem o ovome, mislim da je opis ove porodice profesora Tana kao “devolucije”, kao evolucionog povratka, ne samo naučno neodgovoran već i duboko uvrjedljiv za ovu porodicu.

Zaključak profesora Tana odbacili su Hamfri i još dva britanska stručnjaka, neuronaučnik Rodžer Kejns i medicinski naučnik Džon Skojls, koji su tvrdili da je njihov potez posljedica spajanja dva rijetka fenomena. Vjeruju da je to zbog genetskih i razvojnih okolnosti.

Braća i sestre Ulas, čiji su roditelji rođaci, svi pate od urođenog oštećenja mozga, cerebelarne ataksije, što znači da im je teško da balansiraju na dvije noge, pa se njihov motorički razvoj kanališe u puzanje. Ali naučnici smatraju da to nije “dovoljno objašnjenje” za takav potez, tvrdeći da je glavni faktor njihovo stanje u okolnostima i okruženju.

Profesor Nikolas Hamfri je rekao: “Znamo da je majka rađala bebe sa malim razmakom. U roku od pet godina rođeno je sedmoro djece, od kojih je četvoro kasnije bilo četvoronožno. Mislim da uopšte ne treba da se čudimo, iako je ovo ekstreman slučaj, da kultura može biti toliko uticajna kada sve više shvatimo da je tako malo našeg ponašanja djece ili odraslih zapravo programirano genima”, piše The Sun.

Geni nam daju određene potencijale i oni su u interakciji sa kulturom u kojoj se nalazimo.

U dokumentu za diskusiju koji su objavili Hamfri, Skojls i Kejns, naučnici su tvrdili da se ovo stanje možda nikada više neće vidjeti:

“Ako je istrajnost četvoronožnog hodanja kod ove braće i sestara rezultat ne samo slabo razvijenog mozga, već i kombinacije neobičnih faktora – genetskih, fizioloških, psiholoških i socijalnih – onda, u mjeri u kojoj kombinacija ovih faktora u jednom – porodica koja je veoma nevjerovatna.To je sindrom koji se možda više nikada neće vidjeti – napisali su.

Međutim, čak i ako je to zaista jednokratno patološko stanje, mislimo da se iz toga mogu izvući antropološke pouke. Jer, kao što smo istakli na početku, hod ovih odraslih četvoronožaca postoje neviđene karakteristike koje se ne vide kod novorođenčadi ili drugih primata: posebno, to je slučaj hodanja sa skočnim zglobom, u kombinaciji sa tipičnom ljudskom dvonožnom upotrebom zadnjih nogu. (Naj portal)