Pratite nas

Sudbine

Priča o mostarskim curama koje zabijaju golove: PROTIV NJIH VAM NI HODŽIN ZAPIS POMOĆI NEĆE

Published

on

Sve je počelo prije pet godina, kada su se supružnici Sevda i Zijo Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo loše nešto takvo napraviti i u Mostaru.

Ovo je priča o ŽF/NK “Emina” osnovanom u maju 2016 godine. Klub se takmičio u Drugoj Federalnoj ligi BiH Jug u sezoni 2016-2017, a trenutno je član Prve Federalne lige Bih. U sezoni 2016-2017 bio finalista Kupa BiH.

ŽF/NK “Emina” domaće utakmice igra na stadionu “ROĐENI” u Vrapčićima. Treniraju na pomoćnom terenu stadiona koji je nakon rata postao dom jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova. U ratu sve su mu uzeli bezdušnici sa zapadne strane Mostara, tako da Velež nije mogao ništa drugo nego otići na livadu u Vrapčićima i tamo početi od nule. Nakon godina plesanja po rubu između prve i druge lige, danas je konačno postao stabilan i privodi kraju gradnju svog novog stadiona. Onog na kojem danas treniraju djevojke na čijim leđima piše Emina.

Sa klupe ih vodi Zijo Tojaga. Nekada trener Veleža, dobar je prijatelj sa predsjednikom tog kluba, Šemsudinom Hasićem. Imaju i jake poslovne veze pa je tako Velež ustupio teren djevojkama za treniranje. Zauzvrat, Tojaga je oprostio Veležu osam hiljada maraka koje mu je klub dugovao u vrijeme kada nije imao novaca da isplati plaće uposlenicima.

U BiH postoje četiri lige, sa oko 30 klubova. Pokrenute su i regionalne lige. Registrirano je između 1500 i 2000 igračica. Prva ženska fudbalska liga BiH ima osam klubova. Mostarska Emina je, nakon deset kola na drugom mjestu, tik do sada neprikosnovenog SFK Sarajevo. SFK Sarajevo prošle je sezone osvojio svoju osamnaestu uzastopnu titulu prvaka države i tako se upisao u historiju postavši tim sa najviše uzastopnih titula. SFK 2000 Sarajevo nadmašio je rekord ženskog Kluba KI s Farskih Ostrva, koji je držao do sada rekord sa 17 osvojenih titula.

Konačno, nakon mnogo godina dominacije, SFK Sarajevo sada ima dostojnu konkurenciju.

„Da sada zaista imaju konkurencju“, kazuje Tojaga.

“Mi smo mlad tim, postojimo svega četiri godine i nemamo prevelike pretenzije da budemo odmah prvaci, naša je najveća želja i cilj igrati Ligu prvaka. Kada ćemo to uspjeti, vidjećemo, nismo još na tom nivou. Još nismo spremni ali približavamo se.”

Sve je počelo prije pet godina godine kada su se supružnici Zijo i Sevda Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo lose nešto takvo napraviti i u Mostaru.

Kada su dogovorili osnivanje kluba, trebalo mu je dati ime. Neki od prijedloga bili su Neretva, Mostar, Stari Most… Odlučili su da bude Emina.

Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik Aleksa Šantić ju je, izmijenjenu, unio u knjigu ‘Pjesme’. Od tog dana do danas postala je dio mostarskog identiteta, jedan od najprepoznatljivijih simbola tog grada na jugu zemlje.

Vjerovatno supružnici Tojaga nisu mogli odabrati bolje ime za svoj klub. Ono simbolizira multietnički, višenacionalni Mostar. Grad koji je godinama nakon rata bio podijeljen Neretvom, na „bošnjački i hrvatski“, „desnu i lijevu stranu“, „zapadni i istočni“. Grad u kojem zbog političkih problema nije moguće potpuno urediti život, u kojem proteklih 12 godina nije bilo moguće organizirari lokalne izbore ili odvoz smeća i naplatu parkinga.

Ali u Mostaru, iako grad nema čak ni adekvatnu sportsku dvoranu, sport funkcionira. U Emini danas igraju fudbalerke svih nacionalnosti, svih vjera i nacija, iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Bošnjakinje, Srpkinje, Hrvatice… sve one nose dres tog tima. Čak je ove sezone u klub došla i jedna igračica iz Hrvatske. Iako vrijeme kada je to bila novost polako prolazi, Sevda i Zijo Tojaga ponosni su što je njihova ekipa etnički raznolika. Cure koje igraju u klubu dolaze iz bošnjačkih, srpskih i hrvatskih porodica. Za njihov klub je ta raznolikost stvaar na koju su ponosi. ponos.

„Kako u Mostaru, tako i u svim drugim sredinama u koje putujemo, u kojima igramo utakmice, postoje oni „normalni“ i „nenormalni“. Ali nije to baš tako kako ljjudi često misle, kada odemo u nelu drugu sreidnu paljudi vide multinacionalni tim, da na to gledaju sa nekakvim podozrenjem. U većini sredina, u 90 posto sredina ljudi na to gledaju pozitivno. Svima nama, bez obzira gdje mi živjeli, bio to Mostra, Gtrebinje, Brčko, Bijeljina, Vitez… fali, svi mi potajno negdje u seni imao tu zdravu dušu. Svi je mi nosimo samo je problem sredine u kojoj se nalazimo“, kaže Sevda Tojaga, dodajući:

„Kapiten naše ekipe je Dragica Denda, cura iz Trebinja. To je osoba kojoj ja, sa svojih 57 godina života, skidam kapu. Dragica je neko ko u ovom vremenu, u toj generaciji djece, u ovoj buktinji nacionalizma koju svakodnevno doživljavamo, ima srce k’o Hum, kao to brdo iznad Mostara. I ne znam kako je moguće da tako veliko srce stane u tako malo tijelo.“

A Denda, sa svojih 30 godina, nećkala se koji dan kada su je pozvali da dođe igrati u Mostar. Sevda i Zijo došli su u Trebinje da je nagovore da dođe igrati u Mostaru i tako joj pokazali koliko je žele u svom timu. Nakon toga Dragica više nije imala dilema.

„Imao sam nekih strahova kada smo počinjali, prvo me je brinuo sam naziv Emina. Gledaju se stvari politički, hoće li neko klub smatrati bošnjačkim, gdje je će neko klub koji se zove Emina“, priča nam Tojaga.

„Ali cure na to nisu gledale. Od prvog dana igraju cure svih nacionalnosti, one su vidjele kakvi smo, šta su nam planovi, da osim sporta ne težimo nićčemu drugome. Brzo su vidjele da smo normalni ljudi, da nemamo nikavih skrivenih namjera. Cure koje su mogle birati, koje su mogle ići u neke druge klubove, odlučile su igrati sa nama. Trebalo je malo vremena ali se brzo pročulo da je Emina dobar, profesionalni klub.“

U samo četiri godine, klub je odličnim igrama preskočio sve rangove takmičenja u kojima je igrao i danas se sa Sarajevom bore za titulu prvaka BiH. Ime i sastav tima nije jedino što ga čini drugačijim od ostalih klubova.

„Devet igračica žive sa nama u kući“, objašnjava nam Tojaga. „Mi tražimo od njih da upišu fakultet, da se školuju jer neće čitav život igrati fudbal, treba planirati porodicu, ostaviti nešto iza sebe jer one u fudbalu ne mogu zaraditi dovoljno za život nakon karijere. Razmišljali smo šta da uradimo, gdje da ih smjestimo. Imamo vikendicu na Buni, u predgrađu Mostara. Razmišljali smo da li da ih tu smjestimo ili da im nađemo stan u gradu. Odlulili smo da to ipak bude kuća, ipak su to još uvijek djeca, mi smo za njih odgovorni i terbamo ih držati na okupu i ispostavilo se da je to dobar potez.“

Zajednički život nosi obaveze kojih se svi moraju pridržavati. „Neki misle da je to zatvor ali to nije tako, postoje kriteriji ponašanja. Dok traje prvenstvo ili pripreme izlazak je do 23 sata. Šta će raditi kada su na odmoru ili na pauzi je njihova stvar. Imaju svoj kombi, mogu njime u grad, plata im je uvijek prvog u mjesecu. I to im je najvažnije, da ih niko ne laže. Imaju i premije za svaku pobjedu i veoma su zadovoljne.“

Uporedo sa borbom za titulu prvaka, supružnici Tojaga vode bitku sa stereotipima koji su u Bosni i Hercegovini još uvijek, nažalost, iznimno jaki. Nekada se na njihovih 18 seniorki i 25 kadetkinja gleda čudno, podozrivo i ispod oka.

„I danas se protiv stereotipa borimo, i danas ima puno ljudi koji s podsmijehom gledaju na to da cure igraju lopte. Gdje će žensko igrati fudbal?! A mnogima nije jasno da je to popularno u evropi, posebno u skandinavcskim zemljama, da su to odlične igračice, sjajne reprezentacije“, kaže Tojaga, zaključujući:

„Mi smo još u povoju, ženski fudbal u BiH je tek pohodao. Mislim da NS BiH ne ulaže puno u ženski fudbal, za raliku od FIFA i UEFA. Ali uspjeli smo napraviti klub koji će jednog dana postazi vjerovatni dio Veleža. To će nam biti pobjeda i satisfakcija. I onda će polako, sa vremenom, i ti ružni stereotipi nestati.“ (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending