Kada ga vidite, ne biste rekli da likom ima više od šezdesetak godina, ipak, ova poštena i radna starina ima dvije decenije više, ali ruke sa kojima je stekao sve što danas ima, a nema malo, od temelja do krova su sve digle.
Ipak, Tadija Pupović i pored svega što je stekao, ima jedan veliki crni oblak nad svojim mislima – sinove u ozbiljnim godinama, koji se još nisu oženili. Na tridesetak kilometara od centra Pljevalja, u zaseoku Zasada, živi Tadija Pupović, star 80 godina. Razborit, iskren, ovaj vrijedni stočar i poljoprivrednik koji već decenijama za život vrijedno zarađuje, otvorio je svoju dušu u razgovoru za RTCG, o svemu što ga tišti.
O selu koje umire, teškom i mukotprnom radu, oštrim zimama karakterističnim za ove krajeve, kako je bilo nekada, a kako se živi sada, i o onome što ga najviše tišti, što mu baca sjenku na sve što je ikada stekao, odgovarao je bez zadrške na pitanja novinarke.
“Nema stanovnika, bilo je ranije. Selo je pitomo i dobro, ko hoće da radi, sve uspijeva”, kaže on, pa se dodaje kako se živjelo nekada, te i kako je nastao put koji vodi do zaseoka;
Za život zarađuje mukotrpno, stočarstvom i poljoprivrednom. Imao osamdeset ovaca, a najviše voli volove, koje je oduvijek držao. Kako kaže, meso prodaje, a pravi i sir, za koji kaže da može da napravi i tonu, samo kada bi imao pomoć, žensku ruku u kući. Ističe kako nikada ne bi mogao bez volova.
Morao je da podijeli i svoju najveću muku pred kamerama “RTCG”. Naime, kako je sam istakao najveća muka mu je što mu se sinovi još nisu oženili.
“Kad bi riješili da se žene… Ovaj jedan se oženio, bila pet mjeseci i vratila se. Imam tri sina i kćerku, dva sina su ovdje, jedan u Podgorici. Bilo je djevojka ovdje, al bogami sinovi ne… Ne znam. Nisu htjeli… To mi je najteže u životu. Sve što sam radio, mučio se, i treglio, danas mi je to najteže. Skupo sam ja ovo zaradio. Sve ove zgrade, pogledaj svuda, sve sam ovim rukama podigao. “, kaže ova vrijedna starina, gotovo plačnim glasom.
Ističe da od mehanizacije, ima sve, da su moderne tehnologije, dovođenje struje i vode, olakšale život na selu, ali da nema ono najosnovnije – unuke.
“Budućnosti ovdje nema, omladina će morati odavde glavom bez obzira. Sela su propala, skroz uništena. Kuću žena drži, bez žena nema ništa. Sve imamo, ali…”, rekao je on na kraju razgovora za “RTCG”, (Naj portal)
