Zanimljivosti

Sjećanje na velikog sevdaliju i čovjeka iz Cazina: KAKO JE LEPA LUKIĆ UŽIVALA UZ BAJRU REDŽIĆA

Published

3 mjeseca

08/06/2024

NajPortal.ba

LEPA LUKIĆ UŽIVALA UZ BAJRU REDŽIĆA

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali.

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić. On je upravo bio zaštitni znak emisije. Sa sevdalinkom je otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Izučavao sevdalinku

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

‘Fali basova’

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:

“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona i danas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.

Nema ga u Kući sevdaha

Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.

I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme.

Bar tako se hvale oni koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme i postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Kultni rokenrol sastavi na glavnoj bini Belgrade Beer Fest-a

Predhodna vijest

Fešta u Pionirskoj dolini: Bizon Ivan se ženi, mlada stiže iz Srbije

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

8 sati

16/09/2024

NajPortal.ba

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.