Sudbine
Bili najbolji drugovi: KAKO JE VEJSIL ZADIZAO SUKNJE ZENIČANKAMA I SARAJKAMA, A JASKO NASTRADAO?
Pročitajte prelijepu priču Selvedina Avdića koji nas vraća u neka druga zenička vremena. Junaci su Jasko i njegov ljubimac – majmun Vejsil.
Nakon rata Jasko se vratio iz Holandije i u Zenici otvorio prodavnicu kućnih ljubimaca. Bio je to neuobičajen poslovni potez, u to vrijeme životinje su služile samo za jelo i borbu.
Dobri Jasko je svoju prodavnicu kućnih ljubimaca otvorio u prizemlju kuće u centru grada i nazvao je “ZOO Magazin”. Prodavao je papagaje, kanarince, hrčke, kornjače, ali najveća zvijezda bio je majmun koji se zvao Vejsil.
Oko njegovog velikog kaveza, smještenog u centru prodavnice, okupljala su se djeca. Majmun se ponašao kao da ne primjećuje posmatrače, sve dok se ne bi pojavila neka žena u suknji. Tada je skakao, kao po komandi, provlačio ruke kroz rešetke i podizao suknju. Dok bi nesretna žena vrištala, Vejsil se kotrljao po podu kaveza i tapšao po stomaku, kao da se smije. Ili je tako glumio, ne znam.
Volio je pivo. Jasko je to slučajno otkrio, kada je nakon radnog vremena poželio da se malo opusti. Na zvuk šištanja čepa, do tada mirna životinja počela je da vrišti i drma rešetke kaveza. Kada je Jasko prišao da ga smiri, majmun mu je kroz rešetke oteo flašu. Ispio ju je nadušak, podrignuo, srušio se na pod kaveza i glasno zahrkao.
Vejsil je u ZOO magazin stigao sa ovim, već stečenim, talentima. Jasko je sumnjao da ih je naučio u nekom cirkusu. Na istom mjestu gdje je kupio majmuna, svog kupca čekalo je šest pudlica. Na pljesak ruku prodavača postrojavale su se u pravilan red i podizale na zadnje noge. U to vrijeme propadali su veliki ruski cirkusi i prodavali svoje menažerije, objasnio mi je.
“Za male pare mogle su se kupiti čudesne životinje. Ja sam kupio njega”.
Vejsil nije bio na prodaju jer, kako je svima ponavljao Jasko, drugovi se ne prodaju. Ipak, majmun je najveći dio dana provodio u kavezu. Moralo je tako, samo je čekao da neko otvori vrata prodavnice da bi pobjegao u grad. Jasko ga je satima tražio sa otvorenom flašom piva u ruci. Kad mu dosadi skrivanje, Vejsil je iskakao odnekle i otimao pivo iz ruke. Trebalo je sačekati da iskapi flašu i zaspi. Jasko ga je kući nosio u naručju, kao bebu.
Jedan Vejsilov bijeg bio je koban za obojicu. Šta se dešavalo ispričao mi je Rade, Jaskov drug.
Tog dana Jasko je uzalud dozivao Vejsila i mahao flašom po zraku. Majmun se sunčao na haubi parkiranog automobila i drijemao. Prolazio je jedan od lokalnih policijskih šefova i pokušao ga uhvatiti, ali životinja se podigla na noge, ogrebala ga po nosu i zbrisala. Poslije ga je Jasko namamio pivom, ali šteta je već učinjena.
Da bi ismijao šefa, neki policajac je anonimno javio medijima da nisu samo ukrajinske prostitutke zaražene sidom, nego i majmun porijeklom iz Rusije koji živi u centru Zenice, pa su u opasnosti svi koji su bili s njim u kontaktu. Grad se smijao, a uvrijeđeni šef je naredio Jasku da zatvori prodavnicu dok se slučaj temeljito ne ispita.
Prolazili su dani, sedmice, mjeseci, uzalud je čekao dozvolu za otvaranje radnje. Nije znao ni ko treba da mu je da – policija, sanitarna inspekcija, veterinari? Za to vrijeme, dugovi su se gomilali… Morao je zatvoriti ZOO magazin i rasprodati životinje. Da bi preživio, zajedno sa Radetom napravio je ulični štand koji su postavili ispred zakatančenih vrata bivše prodavnice.
Često sam navraćao kod njih. Prodavali su polovne knjige, častili me drugarskim cijenama i razgovorima. Slikovnice koje su pronalazili ostavljali su ispod pulta. Čekali su da naiđem sa sinom da bi mu ih poklonili.
Jasko nije volio pričati šta se desilo sa Vejsilom nakon zatvaranja prodavnice. Odmahivao je rukom. Bio je vedar čovjek, nije volio tužne priče. Ponovo mi je Rade ispričao. Jasko je, ne bi li prodao životinje, otišao u Sarajevo na neki sajam i sa sobom poveo majmuna.
Pored štanda je prošao lokalni kriminalni šef sa djevojkom i mišićavom pratnjom. Vejsil je, po svojoj navici, odmah nasrnuo na ženu i podigao joj suknju. Dok je ona uplašeno vrištala, bandit se smijao zajedno s majmunom (ili su samo glumili smijeh), a onda prijeteći zatražio od Jaska da mu proda životinju ili će ih obojicu kazniti zato što su mu obeščastili buduću suprugu…
Desetak dana poslije Jasko je slučajno vidio Vejsila kako izlazi iz automobila. Bio je opasan u kožno remenje s nitnama. Šef ga je vodio na povocu. Od tada, više nikada nije vidio svog druga, niti čuo za njega.
Jako je preminuo. Na smrtovnici je pisalo da je proživio 68 godina. Izgledao je mnogo mlađe, starost je blaga prema nasmijanim ljudima. Nema više ni Radeta. U Zenici, na mjestu gdje su bili ZOO magazin i štand s knjigama podignuta je poslovna zgrada. Viša je od ostalih, kao da nadgleda kvart, ima velike zatamnjene prozore pa svjetla moraju gorjeti i danju i noću. Izgleda da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON