Pratite nas

Sudbine

Život traje koliko vožnja od Minhena do Bosne: SVIJET JE TAMO GDJE SU MAJKA I BABO, ALI KASNO TO SHVATIMO!

Published

on

Pročitajte dirljivu priču o sudbini jednog Bosanca, koji je u potrazi za boljim životom, stigao do Njemačke, dobio posao, formirao porodicu, a njegovi roditelji su kopnili u Bosni, čekajući svoj očinji vid na kućnom pragu bar jednom godišnje da se pojavi.

Kad je rahmetli babo pravio kuću, imao je i kome i čemu da je pravi, samo nije imao čime i od čega, pa je pravio od teška rada i poštena života.
Nije u toj kući nikada ničeg bilo u izobilju, osim poštovanja i ljubavi, osim lijepe riječi i dugih večernih razgovora uz kafu.

Babo nikad auta nije provozao i nikad bosanske granice nije prešao. Sve što je za života stekao, sasuo je u to zemljište, u temelje, zidove i crijep na drvenim rogovima.

Kao, dijete rođen sam u ratu, zjenica majčina oka, vazda je bio u fokusu njihova postojanja.

Svoje su živote dobri roditelji podredili ideji da sinu jedincu nikad ništa ne zafali, kada već oni nisu mogli ni od čeg drugog do od svojih šaka i obraza, život da sagrade.

Sin je po završetku studija odabrao put Minhena. Sitni mu bosanski gradovi nisu ponudili ništa osim ucjena, mizernih plata i prijedloga da prodajom obraza probije svoj put i dođe do kakva-takva života, a takav put mu nije dozvoljavao odgoj i velike riječi njegovog babe.

Sina su sa željezničke stanice ispratili majka i drugovi, a babo mu ostao u četiri zida, ne mogavši da mu kaže ništa drugo do „sa srećom sinko“, kad ga je ispraćao sa drvenih kućnih vrata.

Godina i godina kasnije, babo kalemi trešnju u avliji i kreči bijelim krečom njeno uzdebljalo stablo.

Godina i godina kasnije, njegov babo, svaki put kad pogleda put nebesa, samom sebi prozbori jednu veliku istinu u njedra, klimne glavom k'o da se sam sa sobom slaže, pa opet pogled obori u travu i bosansku plodnu zemlju, pa radom zatura teške i sumorne misli dok ne mine dan.

Godina i godina kasnije, zdravlje babe slabi i popušta, a sa zdravljem i snaga da voćnjak obrađuje i sređuje dvorište.

Godina i godina kasnije, u dvorište se na debelim kotačima parkira skupocjen auto i iz njega, u lijepoj odjeći i vedra, bezbrižna lica, izlazi čovjek u kojeg je ponikao.
Sa babinim poštenjem i majčinom ljepotom, sa bosanskim odgojem i svjetskom radnom etikom, donosi u svoje dvorište čitav jedan drugi život, nepoznat njegovom ocu i majci njegovoj.

Svoga babu zatiče bolesnog a svoju majku staru i oronulu. Svoj dom zatiče čist i uređen a babin voćnjak gust i rodan k'o što nijedan bjelosvjetski nije.
Godina i godina kasnije, njegovo dijete bosanskoga imena, ne umije na bosanskom da izgovori trešnja pa pita babu kako se to kod njih u Bosni kaže.

Godina i godina kasnije, njegovog babe malo ko ima da se sjeti – jedino trešnja, bezimena i nijema, od teška rada i poštena obraza slatka k'o što nijedna trešnja nigdje na svijetu slatka nije, ostaje kao živi spomenik jedine prave lekcije ovoga života.

Svijet je tamo gdje su majka i babo, a život traje tek toliko koliko vožnja od Minhena do Bugojna. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending