Pročitajte dirljivu priču o sudbini jednog Bosanca, koji je u potrazi za boljim životom, stigao do Njemačke, dobio posao, formirao porodicu, a njegovi roditelji su kopnili u Bosni, čekajući svoj očinji vid na kućnom pragu bar jednom godišnje da se pojavi.
Kad je rahmetli babo pravio kuću, imao je i kome i čemu da je pravi, samo nije imao čime i od čega, pa je pravio od teška rada i poštena života.
Nije u toj kući nikada ničeg bilo u izobilju, osim poštovanja i ljubavi, osim lijepe riječi i dugih večernih razgovora uz kafu.
Babo nikad auta nije provozao i nikad bosanske granice nije prešao. Sve što je za života stekao, sasuo je u to zemljište, u temelje, zidove i crijep na drvenim rogovima.
Kao, dijete rođen sam u ratu, zjenica majčina oka, vazda je bio u fokusu njihova postojanja.
Svoje su živote dobri roditelji podredili ideji da sinu jedincu nikad ništa ne zafali, kada već oni nisu mogli ni od čeg drugog do od svojih šaka i obraza, život da sagrade.
Sin je po završetku studija odabrao put Minhena. Sitni mu bosanski gradovi nisu ponudili ništa osim ucjena, mizernih plata i prijedloga da prodajom obraza probije svoj put i dođe do kakva-takva života, a takav put mu nije dozvoljavao odgoj i velike riječi njegovog babe.
Sina su sa željezničke stanice ispratili majka i drugovi, a babo mu ostao u četiri zida, ne mogavši da mu kaže ništa drugo do „sa srećom sinko“, kad ga je ispraćao sa drvenih kućnih vrata.
Godina i godina kasnije, babo kalemi trešnju u avliji i kreči bijelim krečom njeno uzdebljalo stablo.
Godina i godina kasnije, njegov babo, svaki put kad pogleda put nebesa, samom sebi prozbori jednu veliku istinu u njedra, klimne glavom k'o da se sam sa sobom slaže, pa opet pogled obori u travu i bosansku plodnu zemlju, pa radom zatura teške i sumorne misli dok ne mine dan.
Godina i godina kasnije, zdravlje babe slabi i popušta, a sa zdravljem i snaga da voćnjak obrađuje i sređuje dvorište.
Godina i godina kasnije, u dvorište se na debelim kotačima parkira skupocjen auto i iz njega, u lijepoj odjeći i vedra, bezbrižna lica, izlazi čovjek u kojeg je ponikao.
Sa babinim poštenjem i majčinom ljepotom, sa bosanskim odgojem i svjetskom radnom etikom, donosi u svoje dvorište čitav jedan drugi život, nepoznat njegovom ocu i majci njegovoj.
Svoga babu zatiče bolesnog a svoju majku staru i oronulu. Svoj dom zatiče čist i uređen a babin voćnjak gust i rodan k'o što nijedan bjelosvjetski nije.
Godina i godina kasnije, njegovo dijete bosanskoga imena, ne umije na bosanskom da izgovori trešnja pa pita babu kako se to kod njih u Bosni kaže.
Godina i godina kasnije, njegovog babe malo ko ima da se sjeti – jedino trešnja, bezimena i nijema, od teška rada i poštena obraza slatka k'o što nijedna trešnja nigdje na svijetu slatka nije, ostaje kao živi spomenik jedine prave lekcije ovoga života.
Svijet je tamo gdje su majka i babo, a život traje tek toliko koliko vožnja od Minhena do Bugojna. (Naj portal)
