Pratite nas

Sudbine

Bugojanske tople priče: NAKON ŠTO SU JOJ UKRALI NOVČANIK, ŽENA NIJE MOGLA DALJE JER NEMA 5 MARAKA!

Published

on

Iako je bio jesenji dan, u Bugojnu se već osjećao dah zime. Ja i zima smo kao neki ljubavni par iz davne prošlosti..

Voljeli smo se jako i strastveno.. Ta je romansa trajala do kraja ljeta 2002. godine.. Tad sam počeo da intenzivno putujem.. Što sam duže putovao sve manje sam volio zimu.. Snijeg i led pod točkovima nisu nešto čemu bi se musafir obradovao, zar ne? Uglavnom, nakon sedamnaest godina putovanja nas dvoje, ja i zima, ne možemo se očima gledati.. Iskren da budem, ne volim ni ljeto.. Ali zato mnogo volim proljeće i jesen..

Ta su godišnja doba prijatelji musafira.. Helem nejse.. Presjedam u Bugojnu. To presjedanje nekad i prisjedne. “Zagrebački” će možda doći na vrijeme, dakle u 19,00 sati, ili će doći oko 19,30, ili možda oko 20,00, ili možda neće doći nikako.. Ništa.. Odloži ruksak na klupu, sjedi i čekaj.. Prošaram malo po facebooku, malo po novinama i onda igram šaha.. Da, šaha.. Old school.. Nisam od onih koji igraju ove moderne igrice na telefonu..

Uglavnom, osim što volim igrati šah, telefon je spas ako želiš izbjeći komunikaciju s putnicima na autobusnoj stanici.. A ja to jako želim. Na poslu za dvanaest sati smjene imam toliko “komunikacije” s ljudima da mi može doteći za mjesec dana.

Te septembarske noći autobus je već kasnio četrdeset i pet minuta pa sam već gubio 0:1 od korejskog šahovskog velemajstora po imenu “Samsung Galaxy J6”. Na klupi, na peronu 6, pored mene je sjedila samo jedna žena, po izgledu bih rekao u kasnim šezdesetim, oniža, optimist bi rekao “ugodno popunjena”.. Nosila je sivi kaput koji je, čini mi se, bio prikladniji za januar ili februar.. I svako par minuta je duboko udisala i otpuhivala zrak.. Kad joj je u jednom trenutku zazvonio telefon, ubrzo sam saznao i za razlog teških uzdisaja.

Onome ko ju je pozvao dramatičnim glasom je objašnjavala kako joj je u jednoj velikoj trgovini u Bugojnu ukraden novčanik.. Govorila je kako su radnici trgovine na kamerama otkrili lopova i kako je sve prijavljeno policiji, i kako je u novčaniku bila lična karta, sto pedeset maraka, ček od mirovine i Ivanova slika iz vrtića.
Pretpostavljam da ju je taj njen sagovornik onda upitao ima li novca kod sebe, jer je rekla: –

“Imam šest maraka u kovanicama koje su mi bile u džepu, a karta do Tomislavgrada je jedanaest maraka. Zamoliću vozača da me primi. Valjda me neće ostaviti ovdje na peronu?”

Kad je završila razgovor spremila je telefon u džep i ponovo duboko uzdahnula. Neugodnu dvominutnu tišinu nakon telefonskog razgovora prekinula je škripa kočnica na cesti pored autobusle stanice, a onda i tup udarac i stravično pseće cviljenje i zavijanje.. Žena je skočila s klupe kao oparena i potrčala prema cesti..

Nakon par minuta donijela je do klupe crnog psa, očigledno lutalicu, kojem je zadnja desna noga bila nekako neprirodno povijena naprijed.. Cvilio je toliko da su me zabolili bubnjići u uhu.. Žena je sjela na klupu, položila psa u krilo, brzo je iz torbe izvadila nekakav duguljasti češalj i veliku gazu.. Cijelo vrijeme je riječima smirivala i tješila psa.. Poderala je gazu na nekoliko tankih traka, zatim je ispravila pseću nogu, što je on propratio još jačim cviljenjem, a onda je uz nogu prislonila onaj češalj i zamotala to trakama od gaze..

Pas je nakon par minuta prestao cviliti.. Kad ga je pustila othramao je u mrak ne osljanjajući se nikako na onu zamotanu nogu.. Gospođa je, gledajući za njim, još jednom teško uzdahnula.. Bio sam oduševljen tim njenim humanim i brižnim činom, a u isto vrijeme i šokiran pribranošću s kojom je sve to obavila..

Tako nešto ne može uraditi loša osoba.. Ova žena sigurno ima dobru dušu.. Sigurno.. Spremio sam telefon u džep. “Korejac” mi je ionako pripremao još jedan mat. Pogledao sam je. Gledala je u mrak ispred perona, a na lijevom obrazu joj se caklila suza..

Ovaj dan je očigledno bio pretežak za ovu dobrodušnu ženu.. Baš pretežak.. Instiktivno sam posegao u džep i izvadio novčanik..

“Gospođo, oprostite, nemojte se naljutiti, slučajno sam čuo vaš telefonski razgovor, molim vas uzmite ovo.. Pružio sam joj kovanicu od pet maraka. Toliko joj je novca falilo za autobusku kartu.

Pogledala me je i osmjehnula se.

“Hvala vam, baš ste ljubazni, ali ja ne znam kako ću vam to vratiti.

“Nećete mi ni vratiti. To vam ionako nisam dao ja. To vam je Neko (naglasio sam ovu riječ) samo poslao po meni. To je u stvari vaš novac. Nečim ste ga vjerovatno zaslužili..

Nasmješila se i zatim uzela kovanicu zahvaljujući se još nekoliko puta..

Dok smo čekali autobus ispričala mi je kako joj je ukraden novčanik i kako ima prijateljicu, koja radi tu na autobuskoj stanici, od koje je mislila pozajmiti novac za kartu ali, kako nevolja nikad ne dolazi sama, prijateljica je danas slobodna i nije uopće u Bugojnu.

A onda je konačno stigao autobus.. Lijepe i prilično tople oktobarske večeri, dvadesetak dana kasnije, stigao sam oko 18:50 sati na peron 6. Nije bilo nikoga.. Spustio sam ruksak na klupu i zapalio cigaretu.. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending