Pratite nas

Sudbine

Sarajevske priče Esme Sarić: SJEĆATE LI SE ZULEJHE I NJENOG “NARODE NEMOJTE BEZ NOVINA KUĆI IĆI…”

Published

on

Kraljica kolportera Zulejha Hrlović, koju skoro svi u Sarajevu poznaju, makar tek po načinu na koji je kreativno prodavala novine više se ne oglašava pred Markalama. Dva su razloga – novine se sve manje kupuju, a i vrijeme je učinilo svoje; Zulejhu je zdravlje izdalo, a godine pritisle. Ovo je jedna topla priča o njih isopisana rukopisom i srcem Esme Sarić.

Bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, od 1992. godine svakog dana od ranih jutarnjih sati je bila na svom “radnom mjestu”, u centru Sarajeva, ispred glavne gradske tržnice.

“Ja svako jutro ustajem u pola četiri, bez izuzetka, i subotom i nedjeljom, svaki dan je meni radni, a nekad budem i do osam sati navečer” . pričala je Zulejha, koja je tako zarađivala dnevnicu od sitne provizije, ali dovoljne da se skromno živi i kao samohrana majka fakultetski obrazuje dvije kćerke.

Koliko je bila zaštitni znak” Sarajeva, kazuje i podatak da je Dino Merlin angažovao za svoj spot “Dabogda” u kojem je opjevao i muzički odlikao jednu od najljepših sarajevskih priča.

Njen glas je bio epitaf najvažnijim vijestima tog dana u Sarajevu. Vidite, Zulejha je prodavala novine, u kojima su bili naslovi pomalo dosadnjikavi, one koje bi rado preskočili čak i u virtualnom svijetu. Ali, ona je jednom prilikom priznala, da nikad nije čitala naslove, već sadržaj i onda je stvarala sama svoje unikatne „naslove“:
“E, moj dobri narode, evo svega za cenera, od doručka, ručka do večere vam se smuči i nije vam ni do čega”, odzvanjala je ulica Ferhadija dosjetkama kraljice kolporterke Zulejhe Hrlović.

Njen prodoran hrapavi glas, a, prije svega, vještina prezentiranja vijesti na način koji zabavlja ljude i prosto animira da se zaustave pokraj njenog štanda s novinama, izdigli su je u jednu od ikona bosanskohercegovačke prijestolnice i davali tim dosadnim i turobnim naslovima dostojan epitaf.

Tu je bila idealna pozicija za mene da zavežem pertle, na tim stepenicama tržnice, u svojim novim prevelikim patikama, za koje ću jednog dana izrasti po maminim riječima, Zulejhu tad nisam primjećivala. Ona je bila pozadinski zvuk mog stresnog dječijeg posla, a onda, kad sam već naučila sa pertlama, primjećivala sam je više, pa sam je slušala, jer je bilo nemoguće da to tijelo od metar i po, sa paž frizurom i naočalama iza krupnih smeđih očiju, koje rukama maše novinama, ne primjetite.

A onda je nisam čula… Evo već više od deset godina u tišini čvrsto zavezanih pertli koračam do tržnice i nazad, te i pozadinski zvukovi su mi postali nijemi. Nemam naviku da uzmem novine, nemam naviku da bacim pogled na preostale kolportere, nema ko da mi kaže da će me stići oklagija iz ćoška, šta poručuje Ćiro, i da li je istina da nam političari troše 274 marke u minuti (nešto više od 100 eura). Te bitno nebitne informacije sam odlučila da crpim iz drugih izvora, ali jednu stvar nikad nisam uspjela da prerastem, sjećanje. Danas mi je taman da se sjetim priče o Markanu i Zulejhi.

Godine 2009. Zulejha je dobila napad bubrega i završila na operaciji. Poslije toga se penzionisala i nigdje, evo skoro 12 godina godina, nemam pisanog digitalnog traga o njoj. Znam da je bila samohrana majka dvije kćerke i živjela je na Vratniku, gdje vjerujem da je i dan danas. Postoje dvije fotografije žene koju su svi, svakog jutra u Sarajevu viđali.

Najaviti novine, ispričati vijest u jednoj rečenici, nije umio niko poput nje, no Zulejhe već odavno nema na njenom radnom mjestu. Sjećam se da je tražila da joj se omogući bar neki kiosk, da radi na toplijem mjestu. Vidite, Zulejha je bila podstanar. I poslije tog članka starog deset godina, i jedne rođendanske čestitke stare isto toliko godina na fejsbuku, nisam uspjela da pronađem riznicu pozadinskog zvuka mog djetinjstva. Sad je mogu još čuti u spotu Harija i Dine Merlina, ali nije to to.

Stajao je još neko vrijeme njen veliki portret u kafiću Dijalog prekoputa tržnice, a poslije je nestao i on. Žao mi je, izgleda da smo narod koji zaboravlja, ili jednostavno ne primjećuje. Njeno mjesto je slobodno, te na njemu niko novine ne prodaje. I ne žalim mnogo za tim, ja ni sama ne kupujem novine. Jedino mi je žao što niko moje naslove neće prenijeti na takav način, i što su mi u ovom gradu od svih znakova upozorenja samo još semafori ostali.

I ko zna da li bih ikad i cijenila pisane riječi, da mi njen glas nije zapinjao u kompozicijama uspomena na grad, da mnogima u šarenilu poziva na molitvu sa raznih bogomolja nije uskakao jedan džingl, jedna rečenica:

“Narode nemojte kući bez novina ići, može vas oklagija iz ćoška stići.”

I ta oklagija nas je i pregazila, sklonivši kolportere sa ulica gradova, a sve ih manje ima danas. Jednog dana ove zime sam zastala na stepenicama tržnice jer su mi pertle na čizmama bile labave. I čula sam zvuke psa, ptice, tramvaj kako prolazi šinama i viljuške koje nesmetano grebu po tanjirima na kojima počivaju ostaci kolača. Epitafa nema da mi sahrani vijesti koje ja već znam, a tako bi rado umjesto onih pročitanih brojki slušala nešto drugačije. Zavezah pertle, krenuh Ferhadijom pa preko mosta na Bistriku koji pamti rusak. I od tad novine kupila nisam. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending