Pratite nas

Sudbine

Danas su slike još sumornije: BiH, ZEMLJA KOJA SE OSLIKAVA I TROŠNOJ PLAVO – ŽUTOJ ZASTAVICI

Published

on

Ovaj Facebook status prije četiri godine mnoge je rasplakao i razljutio u isto vrijeme. Razlog: surova realnost Odžaka, malog gradića na sjeveru Bosne, rodnog grada Muse Ćazima Ćatića i Mehe Puzića.

Edisa Kosovac, kao i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci, morala je napustiti svoj rodni grad i otići tražiti bolje sutra negdje drugo, negdje daleko. Surovu realnost ovog malog grada opisala je na Facebooku. Tekst prenosimo u cjelosti.

“Stigavši do graničnog prijelaza Bosanski Brod, vidjeh zapravo ono što sam i ostavila- zemlju koja se oslikava u trošnoj plavo-žutoj zastavici, okačenoj na nekakvoj “drvenoj motki”, spaljenu od sunca, pohabanu od vjetra, i suviše zanemarenu od sviju nas koji se busamo u prsa i zovemo Bosancima… Možda me taj prizor po prvi put u životu ganuo, ma iz kojih razloga.

Prošavši na kraj puta do Odžaka, osim mrklog mraka i tišine, ne vidjeh i ne čuh ništa… Ni rasvjete nema. Gasi se, kažu, u 23 h, kad dođe dijaspora gori duže.
I tako idućih dana, šetajući gradom i vidjevši popločanu čaršiju, osjetih samo gnjev strašan i pusti mi se jedan dug uzdah. U toj čaršiji, i bez pločnika, nekada sam s prijateljima “vjesila” i nadala se sretnijim danima i boljima… Nekad su “metalci” bili kult Odžaka, ali i taj kult je izumro. To samo neki od nas, koji su pamtili metalce, mogu o njima pričati, mitski, generacijama koje su došle i dolaze poslije.

Odlazak vani nam danas uglavnom svima predstavlja te sretnije i bolje dane, jer mojih prijatelja više nema u Odžaku, više “ne vjesimo” po čaršiji, a ni po Odžaku, jer nam se godišnji odmori ne poklapaju.

Po toj čaršiji sad “vjese” umirovljenici, i još nešto malo domicilnog stanovništva koje uči njemački jezik ili čeka termin u ambasadi… Pustoš je velika.

Šta smo to uradili??? Gledam izjave svojih sugrađana po dnevniku, pa i YouTube-u i bijesnim, tugujem i srdim se. Jedni plaču, drugi tuguju, treći se brinu za doglednu budućnost ovog grada i svijeta, a četvrti, koji bi se trebali ponajviše brinuti, potvrđuju da ih ni sada, kao ni preostale 22 godine od rata to apsolutno ne zanima i da i dalje bestidno javno pokušavaju vršiti hipnozu gomile, pa ispade da nam je nešto u zraku!

Pitam se, nije li više nekih mediokriteta stid i sram? Nije li dosta?! Sramota me bila gledati snimak i muka, jer znam i ja, a i ostali ko je ko i kakve laži i gadosti trebaju da zamijene nečije suze na autobuskim stanicama, aerodromima ili Skype razgovore, koji se vode iz zemalja cijelog svijeta!

Nečije kidanje srca i duša kad hiljadama kilometara daleko čeka novosti o rođenju ili smrti, bez zadnjih oproštaja i upražnjenih trenutaka sreće! Svaki dolazak i odlazak stvaraju novi bol i strah, da se sljedeći put nećemo vidjeti i da je možda ovaj put zapravo bio oproštaj.

Oni koji, kao ja, ostavljaju majku i oca, braću, sestre, nene, djedove, znaju od čega se zapravo sve opraštaju i vjerujem da im se povraća od dotičnih izjava koje kruže na YouTubeu.

Povraća mi se da se posljednjih 20 godina nalaze oportuniste na funkcijama, da se politikom bave lopovi, kvazi lopovi i oni koji su suzdržani. Mladi Odžaka su VAM svima pružili šansu! Prodali ste nas kao Juda Isusa! Od prvog do posljednjeg, i ti koji sjediš u ministarstvu, i ti iz doma zdravlja i ti iz porezne, i ti iz suda, i ti iz pekare, trgovine i škole!!!

Niko nije vjerovao da će tamo sin onog jadnika otići, ili kćerka one rastavljene ili peti-deseti. Niko nije vjerovao da ćete jednom ostati bez svojih marioneta. Asku je pojeo vuk, a Vašu budućnost ne znam i ne BiH da predviđam i prognoziram.

Prozivam Vas sve, koji od jednog napaćenog grada napraviste selo, napraviste varoš, stvoriste haos, beznađe, ratište i potop suza…” (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending