Postoje mnogi zaljubljenici u fudbal i sport, ali ih je jako malo kao što je Muhamed Ćebo zvani “Dedo”, s 86. godinom najstariji navijač Fudbalskog kluba Sarajevo. Uz voljeni klub je 70 godina, koliko traje i njegova istorija od osnivanja 1946. godine. Za tih 75 godina, koje je proveo uz klub, Ćebo je proživio mnoge lijepe trenutke i doživio bezbroj anegdota, toliko da ih se ne može svih ni sjetiti.

Podatak da je napustio sopstveno vjenčanje da bi gledao utakmicu FK Sarajevo – OFK Beograd najbolje ilustruje njegovu ljubav prema bordo boji. Tada je, kaže, rahmetli Asim Ferhatović Hase dao dva gola, a on se sretan vratio na vjenčanje sa svojom životnom saputnicom Hasijom, s kojom je već 55 godina u braku i s kojom je dobio dvoje djece, sina i kćerku. Veli da su svi u porodici navijači Sarajeva izuzev kćerke Dine, koja je bivša košarkašica Bosne, i koja simpatiše Velež.

Zdravko Čupović u “Startu” priču o Dedi počinje sa Vratniku gdje je rođen prije tačno 85 godina. Ali Dedo ne broji ni godine ni rođendane. Umjesto njiih, broji titule omiljenog kluba.

Dedo je novinarsku ekipu na Skenderiji dočekao „uniformisan“ od glave do pete. Bordo tene, trenerka, majica, kačket, a čak i zaštitna maska ima pečat omiljenog kluba. Sve pod konac.Bordo ograda kojoj Dedo neda da izgubi intezitet pod nemilosrdnim udarima sarajevskog mraza i kiše, ali i jarkog sunca koje zna i asfalt topiti. Dedo iznova i iznova farba.

Betonske stepenici, bordo mozaik od pločica, vansjki zidani roštilj, maketa fudbalskog terena su sastavni dio dedinog životnog ambijenta i prostora, ali šta tek reći za rekvizite i ukrase koji vise sa svage moguće strane!? Zastave, šalovi, dresovi, plakati, isječci iz novina, knjige kao i niz sitnih detalja od Dedinog doma prave istinski muzej na (polu) otvorenom posvećen FK Sarajevo.

Dedo iza sebe ima nevjerovatnih 75 godina staža ljubavi prema fudbalu i navijanju. Gotovo kao prosječni život vijek Bosanca i Hercegovca.

“Početkom 50-ih se već stvaraju poveće grupe navijača Sarajeva. Nikada neću zaboraviti derbi na Grbavici 1954. kada smo pobjedili Želju 6:1. Ja sam sa ocem bio na tribinama. Stadion Koševo se pravio, a pomoćni je bio pored. Tu su bile baraka, svlačionice…I gore sam skupljao lopte, upoznao Vujovića, Fazlagića, Prodanovića, Musemića..Šampionski tim iz 1967, ali ja nisam trenirao, bio sam uvijek samo navijač – priča Dedo.

Nije bilo potrebe da nam pojašnjava da je cijli svoj život podredio Sarajevu. To je bilo jasno od prvog trenutka. Pratio je sve treninge, a znala ga je svaka i uprava i igrači. Čak je iz Njemačke vozom, svakog vikenda dolazio a bodri soj tim. Naime, 1969. Godine (dvije godine nakon prve osvojene šampionske titule “Sarajeva”, Dedo je otišao u Njemačku gdje je ostao punih 35 godina. U Sarajevo se vratio 1995. godine kada je i počeo sa pretvaranjem doma u bordo hram. Sve sam sa svojim golim rukama.

“Ja sam vozom dolazio na utakmice. Radio sam prekovremeno tokom sedmice, a onda krenem vozom petkom iz u 15.30 iz Dizeldorfa. U subotu ujutru stignem u Sarajevo. Budem malo sa familijom, a utakmica je bila nedjeljom u 14.00. Odmah po završetku žurim na ekspress voz i već u ponedeljak sam bio na poslu u Dizeldorfu u 7 ujutru. Dolazio sam tako na svaku veću utakmicu, a 1974. sam kupio auto…Prošao sam cijelu Evropu – opisuje Dedo.

I njegova životna saputnica Hasija, poznata kao Nana, je navijač “bordo tima”. Ona je rodom iz Brčkog, a za Dedu se udala 1961. Godine.

“Zanimljivo je da je Dedo pobjegao sa našeg vjenčanja zbog utakmice Sarajeva sa Beogradom. Rekao je mom ocu da mora na utakmicu i da će se vratiti. Ostavio je svatove na vlastitoj svadbi. – rekla nam je Nana.

Dedo se prisjeća da je pedesetih godina u Sarajevu bilo raznih navijačkih grupa: Korzo, FIS, Stari Grad, Stari sat, Koševo, Zdravljak, Kinderova raja, Vratnik, Hrid, Vrbanjuša, Širokača…

“Svi smo se bavili sportom. Nije bilo besposlene djece. Tito nikada nije dopustio da djeca budu uličari. Mi malo jači i veći smo bili ujedno i čuvari grada. Lakača, Ofe, Jefa…Ljudi su uvijek tražili neko zvučno ime za grupu. Mislim da je to bilo na Babića bašti ili u Sameku odlučili smo da se zovemo „košpicari“ jer su se košpe puno jele na stadionima. Onda je međutim neko rekao da bi mogli biti i „burek“. I onda je nekako iz toga proizišlo „pitari“. I danas dan smo pitari – otkriva Dedo navijačke početke.

Za kraj najstariji navijač Sarajeva, pokušao je uporediti navijanje danas i nekada.

“U navijanju se vidi drastična promjena. Prije navijači koji su se okupljali u kafanama, ispred ili na stadionu, nije bilo razlike ko za koga navija. Svi smo skupa sjedili i navijali. Vremenom je došlo do toga se ljudi razdvajaju. Sada se lome stolice, ubijaju se ljudi. Ranije se nije nešto takvo moglo desiti”, kaže Ćeno, a onda se prisjetio jedne anegdote iz šesdesetih godina prošlog vijeka:

Na kraju moramo spomenuti da Dedo slobodno vrijeme provodi pišući pjesme o velikanima kluba, ali i o navijačima. Čak četiri je posvetio Vedranu Puljiću, a ima ih i o Hasetu, Uščupliću.. (Naj portal)