O zijevanju ni nauka nije dala konačnu riječ, a većina ljudi ima pogrešno mišljenje o pravim razlozima
Studije su pokazale da zijevanje pokreće „ogledalne neurone“ u jednom dijelu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove, kaže dr Saghir.

“Zijevanje se sastoji se od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilica nakon čega slijedi duboko udisanje i polagani izdah, objašnjava dr Reyan Saghir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava još nauci nije u potpunosti razumljiva.

Najčudniji detalj kod zijevanja jeste njegova „zaraznost“. Postoji mnogo studija na tu temu, pa postoje neka objašnjenja zašto moramo zijevnuti kad vidimo da neko drugi zijeva. Objašnjenje leži u psihologiji, ali najprije treba razjasniti razloge zijevanja.

Zašto uopšte zijevamo?
Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali da unesemo više kiseonika u organizam – u to su i naučnici vjerovali do prije 30 godina. Međutim, ta je teorija opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine, a koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kiseonika i poriva za zijevanjem, prenosi realsimple.com.
Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo – zbog uzbuđenja.

“Naime, kako se umaramo, posebno kad gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće nadražaje poput predavanja, naše tijelo zijeva kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale kako je to istina jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac doseže 10–15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina – kaže dr Saghir.
Zijevanje se, takođe, povezuje s hlađenjem mozga, što bi moglo biti razlog zašto češće zijevnemo s porastom temperature.

“Kad se mišići lica opuste, to omogućuje gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog vazduha koji pomaže da se snizi temperatura mozga putem konvekcije – pojasnio je.

Zašto zijevamo kad vidimo druge da to rade?
Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.

“Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da i oni treba da zijevaju. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod šimpanzi i kod pasa – kaže dr Sagir.
Napominje kako nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.

“Na primjer, svakodnevno automatski oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve kako bimo se bolje uklopili – pojasnio je.

Takvo ponašanje je sasvim prirodno jer je naš mozak tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.
“Studije su pokazale da zijevanje pokreće „ogledalne neurone“ u jednom dijelu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, naš psihosocijalni razvoj će nas nagnati na zijevanje kad neko drugi to uradi. Ali kod ljudi koji se nisu mentalno ispravno razvili zarazni učinak zijevanja se ne vidi – objasnio je dr Saghir.

On je dodao kako neke studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad neko kraj njih to radi.

“Osim toga, studije su pokazale da smo skloni da više kopiramo zijevanje kad to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primjer, ako član porodice zijeva, veća je vjerovatnoća da ćete zijevati nego kad to uradi neznanac. To se događa upravo zbog empatije kad nesvjesno želimo da oponašamo postupke dragih ljudi – kaže dr Saghir. (Naj portal)