Pratite nas

Zanimljivosti

Razlog će vas iznenaditi: ZAŠTO ZIJEVAMO, KAD VIDMO DRUGE DA ZIJEVAJU?

Published

on

O zijevanju ni nauka nije dala konačnu riječ, a većina ljudi ima pogrešno mišljenje o pravim razlozima
Studije su pokazale da zijevanje pokreće „ogledalne neurone“ u jednom dijelu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove, kaže dr Saghir.

“Zijevanje se sastoji se od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilica nakon čega slijedi duboko udisanje i polagani izdah, objašnjava dr Reyan Saghir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava još nauci nije u potpunosti razumljiva.

Najčudniji detalj kod zijevanja jeste njegova „zaraznost“. Postoji mnogo studija na tu temu, pa postoje neka objašnjenja zašto moramo zijevnuti kad vidimo da neko drugi zijeva. Objašnjenje leži u psihologiji, ali najprije treba razjasniti razloge zijevanja.

Zašto uopšte zijevamo?
Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali da unesemo više kiseonika u organizam – u to su i naučnici vjerovali do prije 30 godina. Međutim, ta je teorija opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine, a koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kiseonika i poriva za zijevanjem, prenosi realsimple.com.
Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo – zbog uzbuđenja.

“Naime, kako se umaramo, posebno kad gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće nadražaje poput predavanja, naše tijelo zijeva kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale kako je to istina jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac doseže 10–15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina – kaže dr Saghir.
Zijevanje se, takođe, povezuje s hlađenjem mozga, što bi moglo biti razlog zašto češće zijevnemo s porastom temperature.

“Kad se mišići lica opuste, to omogućuje gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog vazduha koji pomaže da se snizi temperatura mozga putem konvekcije – pojasnio je.

Zašto zijevamo kad vidimo druge da to rade?
Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.

“Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da i oni treba da zijevaju. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod šimpanzi i kod pasa – kaže dr Sagir.
Napominje kako nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.

“Na primjer, svakodnevno automatski oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve kako bimo se bolje uklopili – pojasnio je.

Takvo ponašanje je sasvim prirodno jer je naš mozak tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.
“Studije su pokazale da zijevanje pokreće „ogledalne neurone“ u jednom dijelu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, naš psihosocijalni razvoj će nas nagnati na zijevanje kad neko drugi to uradi. Ali kod ljudi koji se nisu mentalno ispravno razvili zarazni učinak zijevanja se ne vidi – objasnio je dr Saghir.

On je dodao kako neke studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad neko kraj njih to radi.

“Osim toga, studije su pokazale da smo skloni da više kopiramo zijevanje kad to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primjer, ako član porodice zijeva, veća je vjerovatnoća da ćete zijevati nego kad to uradi neznanac. To se događa upravo zbog empatije kad nesvjesno želimo da oponašamo postupke dragih ljudi – kaže dr Saghir. (Naj portal)

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending