Pratite nas

Sudbine

Čovjek zvani sreća: PREŽIVIO OBJE ATOMSKE BOMBE U JAPANU

Published

on

Iako podaci danas kažu da je bar 70 osoba osjetilo posljedice obje atomske bombe bačene na Japan 1945. godine Tsutomu Jamaguči je jedini kome je vlada zvanično priznala da je preživio stravične događaje i iz Hirošime i iz Nagasakija. Jamaguči je preživio i Hirošimu i Nagasakifoto.

Još za života su ga prozvali “čovjek zvani sreća”. Tj. ako se srećom može nazvati to što je preživio ne jednu, nego čak dvije atomske bombe!

Prva atomska bomba
Tsutomu Jamugči je živio i radio u Nagasakiju, ali je u ljeto 1945. otišao na tromjesečni poslovni put u Hirošimu.

Tog 6. avgusta spremao se da napusti grad sa dvoje kolega i bio je na putu do željezničke stanice kada je shvatio da je zaboravio dokumenta koja su mu bila potrebna da putuje iz jednog grada u drugi tokom ratnog stanja. Zato se vratio na svoje radno mjesto i u 8.15 bio je u javnom prevozu kada je američki bombarder B-29 Enola Gaj negdje u oblacima iznad njega ispustio svoj smrtonosni teret.

Jamaguči je kasnije pričao da je čuo avion, ali da se nije obazirao na njega. Na kraju krajeva, bio je rat i bombarderi su stalno nadlijetali Japan. A onda se dogodila eksplozija i sve što je Jamaguči vidio bila je svjetlost.

Jamaguči se nalazio svega 3 kilometra od mjesta na kome je eksplodirala atomska bomba. Od siline su mu pukle bubne opne, svjetlost ga je privremeno zaslijepila, a jara koja je uslijedila ostavila ga je sa ozbiljnim opekotinama preko lijeve strane torzoa.

“Pojavio se ogroman bljesak na nebu i jednostavno sam odletio – pričao je kasnije.

Nakon što se osvijestio, Jamaguči je krenuo da potraži svoje kolege. Ispostavilo se da su i oni preživjeli. Zajedno su proveli noć u skloništu prije nego što su se slijedećeg dana vratili kući – u 320 kilometara udaljen Nagasaki.

Druga atomska bomba
U Nagasakiju, Jamaguči je zaliječio rane. Iako ga je porodica nagovarala da leži, dva dana kasnije, u zavojima se pojavio na poslu. Bio je oko 11 sati 9. avgust 1945. i upravo je svojim kolegama prepričavao strahote koje je preživio u Hirošimi. Niko od njih nije mogao da vjeruje da jedna bomba može da uništi čitav grad i skeptično su slušali priču.

A onda su i sami osketili eksploziju… Američki bombarder Bockscar u 11.02h bacio je atomsku bombu “Fat Man” na grad.

Jamaguči ovoga puta nije povrijeđen u eksploziji, ali je visoka temperatura sagorjela zavoje i ponovo dohvatila njegovu osjetljivu kožu.

“Pomislio sam da me onaj oblak pečurke pratio iz Hirošime – izjavio je kasnije.

Više od nedelju dana nakon patio je od visoke temperature i neprekidnog povraćanja.

“Čovjek zvani sreća”
Jamagučijeva porodica – žena i mala kćerka, takođe su preživjele bombardovanje. Par je kasnije dobio još dve kćerke. Tokom savezničke okupacije Japana, on je radio kao prevodilac da bi se kasnije zaposlio u “Mitsubišiju” na projektovanju tankera za naftu.

Posljedice bombardovanja nosio je i na tijelu i na duši. Nije više čuo na lijevo uho, privremeno je ostao bez kose, a zavoje na osjetljivim dijelovima kože nosio je godinama. Ožiljci na tim mjestima ostali su mu do kraja života.

Godine 1957. dobio je status “hibakuša” (“osobe pogođene eksplozijom”) u bombardovanju Nagasakija, ali je tek 24. marta 2009. japanska vlada zvanično priznala njegovo prisustvo i u Hirošimi tri dana ranije. Nakon toga mediji su se zainteresovali za njegovu priču i prozvali ga “Čovjek zvani sreća” i “Atomski čovjek”.

Jamaguči je postao javni protivnik upotrebe nukleranog oružja i to je ostao sve do duboke starosti. U osamdesetim godinama je napisao knjigu o svojim iskustvima, kao i knjigu poezije. Učestvovao je u dokumentarnom filmu o “dvostrukim preživjelima” pod nazivom “Twice Survived: The Doubly Atomic Bombed of Hiroshima and Nagasaki” koji je 2006. prikazan u Ujedinjenim nacijama.

Na projekciji se zalagao za ukidanje atomskog oružja.

“Razlog što mrzim atomsku bombu je zbog onoga što ona čini dostojanstvu ljudi – rekao je u jednom intervjuu pred kraj života.

U poznim godinama Tsutomu Jamagči je podlegao onom što je u medicini poznato kao “bolestima radijacije” uključujući katarakte i akutnu leukemiju. Umro je od raka želuca 4. januara 2010. u 93. godini, a od kancera je preminula i njegova supruga. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending