Pratite nas

Sudbine

Vidi, žena vozi kamion: SA NJIMA ŠOFERSKA TUGA NIJE PREGOLEMA

Published

on

Prema najnovijim podacima broj žena profesionalnih vozača svakodnevno raste. Grupa “Žene profesionalni vozači” okuplja 445 žena iz regiona koje imaju položenu najmanje “C” kategoriju i profesionalno voze kamion, autobus ili tramcaj. Grupa okuplja žene vozače radi druženja i upoznavanja ali i razmjenu savjeta i iskustava.

Za dobrog vozača kamiona nije presudan pol već pređeni kilometri, poručuju iz ove grupe. Međutim, i pored toga što za ovaj posao nema dovoljno radne snage, mnoge žene ostaju bez zaposlenja u u ovoj branši jer poslodavci daju prednost muškarcima.

“Postoiji broj žena koje žele da se razlikuju od ostalih i da su sposobne raditi teske i odgovorne poslove. Individualno je poznavanje mehanike ali se to ne očekuje kod početnice – poručuju iz ove grupe.

Predstavljamo neke od ovih izuzetnih žena i vozača.


Zahvaljujući ovoj ženi danas postoji velika grupa žena vozača na jednom mestu. Slađana Aleksić je osnivač grupe i nekada vozač autobusa u Niš-ekspresu.

Mnoge Sarajlije su se čudom čudile kada bi u sarajevskom tramvaju vidjeli na mjestu vozača Jasminku Kurtić. Završila je tekstilnu tehničku školu 1980. godine, a pet godina poslije počela je raditi u fabrici Alhos.

“Nisam voljela raditi u toj fabrici, ali sam voljela da radim, da imam posao. Vozeći se ujutro tramvajem do posla, izgledalo mi je fino kad vidim vozača, sjedi i vozi, lijepo mu, ništa ne radi. A ja moram u fabriku da radim ono što mi se ne radi. Izašao je konkurs za vozače i ja sam predala papire”, ispričala je Kurtić.

Njen otac također je bio vozač tramvaja, ali nije se slagao sa izborom svoje kćerke. No, Kurtić je bila odlučna. Smatrala je da će je ovaj posao usrećiti, primljena je i počela je voziti tramvaj. Tada nije bilo baš puno žena koje su radile taj posao, a onih i što je bilo bile su starije od nje bar po 15 godina. Nije bila uobičajena praksa da žena vozi tramvaj, pa tako ni kolege nisu reagovale na neki dobar način.

Iako nije imala veliki izbor kada je birala svoj životni poziv, nikada nije požalila što je odabrala voziti tramvaj. Nikada nije dopustila da bilo ko pravi razliku između nje i muškaraca koji voze tramvaj.

“Žene su u svakom slučaju sposobnije od muškaraca u svemu, pa je to i odgovor na pitanje ko bolje vozi tramvaj”.

I Svjetlana Žunić iz Doboja ima bogato iskustvo u upravljanju motornim vozilima. Ona vozi autobus od Doboja do Tešnja, a pored toga vozi i kamion.Ipak, kaže:

“Ovo se ne može nikako uskladiti s porodičnim životom. U tom smislu, taj posao nije za ženu jer dosta trpi porodični život. Odnosno, ne možeš ga uopšte imati – ističe Svjetlana.

Iva Premužić je vrijedna vrijednu vozačicu ZET-ovog autobusa u Hrvatskoj, koja je odmalena sanjala o poslu za volanom. Veliku podršku je imala u ocu autoprijevozniku, s kojim je kao dijete obišla dobar dioEvrope te je, između ostaloga, i zato upisala srednju saobraćajnu školu – smjer baš za vozača.

“Danas vozim zglobni autobus, koji je donekle sličan kamionu s prikolicom, samo što ima vrata koja treba otvarati i zatvarati. Također, treba voditi dosta računa kod kočenja, pogotovo zbog osoba s invaliditetom i majki s kolicima. Posao je zahtjevan jer trebamo paziti putnike, sebe, vozilo i druge u prometu kaže Iva

“Au, vidi žena vozi tramvaj…”, bio je komentar jednog dječaka kada je ugledao Sadetu Lončarić za instrument tablom vozila javnog gradskog prijevoza.

“Sarajlije su već navikle, ali često čujem komentare. Neki se ponekad i dvoume da li da uđu, pa kad izađu zahvale se na dobroj vožnji. Bude zanimljivih reakcija, ali navikla sam na to. Nekad me i nasmijavaju – govorila je Sadeta Lončarić, vozač sarajevskog tramvaja.

Sve je počelo 1994. godine. Završila je šestomjesečnu obuku (teorija i praksa) i počela voziti. Bilo je 19 žena tada.

“Prvi put sam vozila na relaciji Alipašin Most – Nedžarići, s tim da je jedan tramvaj išao u pravcu Nedžarića i vraćao se rikvercom na Alipašin Most. Uvijek su bila dva vozača u jednom vozilu, jedan je pokazivao kada se vraćamo u rikverc… U povratku nismo prevozili putnike jer nam je trebala preglednost.

“U ovom poslu čovjek mora biti skoncentriran, posebno na situaciju u saobraćaju, kakvi su danas vozači i kako poštuju propise. Profesionalni vozači prave takve greške kakve ni amateri ne rade. Jedan čovjek mi je rekao ‘Vi spasite 100 života dnevno'…

Ovo su majka i kćerka iz Srbije, vozači autobusa “SILVIJA TURIST”, Silvija Porić i Lara Smolek. Po onoj narodnoj “Kakva majka , takva i kćerka”. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending