Pratite nas

Sudbine

Esma Sarić: GDJE LI JE NAHID MAHMIĆ KOJI JE LIJEČIO SEVDALINKOM U FERHADIJI I SAKUPLJAO NOVAC ZA LIJEKOVE

Published

on

Prije pet – šest godina mediji su pisali priče o Nahidu Mahmiću, ratnom vojnom invalid iz Zenice, koji je svakodnevno u sarajevskoj Ferhadiji svirao harmoniku kako bi zaradio nešto novca za lijekova i hranu.

“Imam dva sina, nigdje ne rade. Imam 64 godine, a jedina primanja su mi 82,50 KM. A invalid sam 90 odsto. Jest pohladno ali šta ćeš, sine, muka me natjerala – ispričao je jednom prilikom Mahmić.

Njega se ovih dana sjetila Esma Sarić, koja u svojim pričama pokušava da otrgne od zaborava draga i neobična sarajevska lica. Ona je u vrijeme Kurban bajrama napisala slijedeće:
„Gdje god da se nalazi naš Nahid, nadam se da mu je današnji dan lijep, i da nije odustao od sevdaha, i želim da mu se zahvalim jer se i on nama zahvalio.

Na kartonskoj kutiji koja stoji ispred Nahida Mahmića u sarajevskoj ulici Ferhadija je pisalo: „Hvala Bogu, doktorima i vama što još živim“, dok on prstima prebira po harmonici i pjeva sevdalinke. Autentične i stare, vezane za njegovu mladost. U kutiju ubaci novca koliko ko može, a neko opet samo zastane pored Nahida da bi čuo riječi neke od davno zaboravljenih sevdalinki. Nahid je u Ferhadiji jer mora. Tako zaradi nešto novca kako bi potpomogao svoje sinove, izjavio je jednom prilikom, odrasle ljude, koji nemaju zaposlenje, a u tu su i snaha i dvoje unučadi.

Simpatični starac u tradicionalnoj nošnji sa fesom na glavi je iz Zenice i do Sarajeva dođe vozom, autobusom, stopom, kako-kad. Iako pjeva iz ljubavi, tu je i iz nužde. Znao je Nahid doći u Sarajevu i nije mogao da pjeva. Jednostavno sjedi, sa svojom harmonikom pored i razgovara sa prolaznicima koji mu ponekad upute koju riječ, pa se vrati kući. Ta harmonika koja ga vječno prati ima šest decenija, skoro kao on. U mladosti je puno svirao na njoj, zabavljao djevojke. Zbog svirke je završio samo dva razreda elektro smjera, ali kasnije je završio za automehaničara, položio sve kategorije za vozača. I poslije uz rad završio i fakultet. Ali nikada nije volio kancelariju, već ciganski život.

Kada se oženio, supruga mu je stavila katanac na harmoniku. I prošlo je 40 godina da se opet vrati njoj, nažalost iz nužde, ali i ljubavi. Zastanu pored njega poznati u Sarajevu, drago mu bude zbog toga. Koštaju te sevdalinke puno više od lijekova koje dobije kad ih zapjeva, skoro cijelo tijelo u tom odijelu, pod tim crvenim fesom je ispunjeno dijagnozama, sa potvrdom invalidnosti od devedest posto. Iza tih crnobijelih tipki, srce ne radi dobro, ni kičma, ispod fesa se skriva prošli moždani udar, ali prsti sviraju, prebiraju. Jer kao i u životu, tako i na tipkama, crne i bijele su potrebne za muziku.

Sam je nošnju sašio, od majke koja nije više tu je naslijedio tek šivaču mašinu, pa je ukrasio prsluk za sebe. Fes je dobio na poklon u Art kući sevdaha, te su mu poklonili i knjigu sa starim sevdalinkama. Policija ga ne dira, te nastaljava da svojim zvucima ukrašava glavnu ulicu u gradu…i već odavno ga nema. I sjetih ga se danas, kad je izjavio jednom prilikom:

„Najviše volim kada mi žene priđu i pričaju sa mnom. Jer, Bog je stvorio ženu da uljepša zemlju, a zvijezde da krase nebo. Prvo nam Bog daje život, pa žena. I da se ja pitam, samo bih žene dao za političarke, državnike. Jer, de mi recite koja bi majka dala svoga sina da gine u bilo čije ime? Možda bi se malo počupale za kose, ali ne bi izmišljale oružje, već cvijeće, kolače.“

I na praznik želim da ponovim njegovu rečenicu sa kutije: „Hvala Bogu, doktorima i vama što sam živ.“, nikad nije iskrenije i potrebnije zvučala kao i u ovim trenutcima, koje se nadam provodi u ljubavi, gdje mu je neko poklonio osmijeh i da ću ga manje viđati na ulici, a više u kući Sevdaha gdje i pripada. Na pitanje šta je sevdah , jedan desetogodišnjak je rekao : “To je kada tata pjeva i plače.“ I u tome je valjda i tajna baklave, sevdalinke, današnjeg osjećaja koga je sve manje, a toliko nam nedostaje.

Valjda je ljubav uprkos svemu. Bijele tipke na crnima, bijela hronika na crnom, zrak sunca kroz današnje kišne oblake u Sarajevu. Iskreno, na taj način je najbolje prkositi. Kolačima, muzikom, cvijećem…i ne zaboravljati ostale Nahide, u ostalim gradovima, koji prkose nevoljama sa onim što vole. Ako ne možete odvojiti ništa, zapamtite, da je osmijeh besplatan, samo ako je iskren. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending