Pratite nas

Sudbine

Aziz Keljmendi: U “PARAĆINSKOM MASAKRU” POBIO ČETVORICU VOJNIČKIH DRUGOVA

Published

on

Trećeg septembra 1987. godine bivšu državu je zadesila jedna od najvećih tragedija u tad nedodirljivoj i veličanstvenoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Vojnik albanske nacionalnosti Aziz Keljmendi te je večeri u kasarni u Paraćinu automatskom puškom ubio četvoricu regruta, te ranio još pet.

Keljmendi, zamjenik dežurnog u jedinici u kasarni “Branko Krsmanović”, vojnike je ubio na spavanju i to bez ikakvog poznatog razloga. Živote su te večeri izgubili Safet Dudaković iz Bosanske Gradiške, Hazim Dženanović iz Viteza, Goran Begić iz Zagreba i Srđan Simić iz Beograda, dok su su ostalih pet vojnika preživjeli paljbu.

Zvanično saopštenje JNA u rano jutro, četvrtog septembra, šokiralo je jugoslovensku javnost:

‘Noćas, 3. septembra, u 03.05 časova vojnik Keljmendi Sadika Aziz, na službi u garnizonu u Paraćinu, za vreme vršenja dužnosti pomoćnika dežurnog jedinice, bez ikakvog povoda, ubio je na spavanju četiri vojnika i to: Simić Srđana iz Beograda, Džananović Hazima iz Kočića, SO Vitez, Dudaković Safeta iz sela Orahovo, SO Bosanska Gradiška, i Begić Gorana iz Zagreba, a ranio pet vojnika i to: Jazić Antu, Đekić Petra, Prešern Andreja, Kovačević Husu i Mehmedović Nedžida. U nastaloj situaciji povređen je i vojnik Adžović Nazif. Ranjenim vojnicima odmah je ukazana lekarska pomoć i njihovi životi su van opasnosti. Posle zločina vojnik Keljmendi izvršio je samoubistvo.

Ubica Aziz Keljmendi rođen je 15. januara 1967. godine u selu Koračica, SO Lipljan, student Pravnog fakulteta u Prištini, stalno nastanjen u selu Dušanovo, SO Prizren. U JNA je od septembra 1986. godine i nalazio se pred završetkom služenja vojnog roka. Nadležni organi vode istragu, o čijim rezultatima će javnost biti obaveštena.’

I zaista, već nakon nekoliko dana, u javnost je izašlo i novo opširnije saopštenje po kojem je Aziz Keljmendi ‘obio službeni orman u kome je pronašao i uzeo deset metaka 7,62 mm, kojima je napunio automatsku pušku na ličnom zaduženju, a zatim se iz stambenog objekta uputio prema kasarnskoj straži. Tamo je pod pretnjom ubistva od komandira straže, desetara Rize Alibašića, oduzeo dva okvira sa municijom za automatsku pušku i s oružjem uperenim u njegova leđa poveo ga nazad do stambenog objekta. Od komandira straže je putem zahtIJevao da mu kaže gdJe spava vojnik Safet Dudaković, što je ovaj odbio da učini. Došavši u zgradu naredio je da se desetar Alibašić udalji, a on je ušao u prvu spavaonicu. Pronašavši vojnika Dudakovića na spavanju otvorio je vatru i ubio ga, a zatim rafalom pucao po ostalim vojnicima, ubivši vojnike Srđana Simića i Gorana Begića i ranivši još dva vojnika. Odmah zatim ušao je u slIJedeću spavaonicu i nasumce pucao rafalima, gdje je ubio vojnika Hazima Dženanovića i ranio još dva vojnika…”

Ubistva su se dogodila svega nekoliko sedmica prije nego što je Keljmendiju trebalo završiti služenje vojnog roka koji je u JNA trajao 12 mjeseci.

Nakon pokolja, kako se navodi u saopštenju, Keljmendi je iz kasarne pobjegao na obližnje Karađorđevo brdo. Za njim je u potjeru krenula vojna policija te ga opkolila. Tada je navodno izvršio samoubistvo upucavši se u glavu. Kasnije je ljekarskim nalazom potvrđeno da je Keljmendi stvarno izvršio samoubsitvo, iako se smatralo da je policija ubila pomahnitalog vojnika i ubistvo pokušala zataškati.

Iako su okolnosti i ishod zločina u medijima pretresane više puta, o motivima višestrukog ubistva se malo znalo. Rezultati istrage vojne policije bili su više nego skromni, nagađalo se da je Keljmendi bio u lošim odnosima s nekima od ubijenih, da je bio mentalno rastrojen i da je bio nacionalista koji se htio ‘osvetiti Srbima’. Mnogi od ovih navoda pokazali su se netačnim jer je Keljmendi bio uzoran vojnik, a od četvorice ubijenih samo je jedan bio Srbin. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Dušan Prodić: ZBOG DRUGE ŽENE I NASLJEDTVA UBIO SINA

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending