Da – život je postojao i davno nekada prije nego su se pojavili internet i njegov mlađi brat mobitel. Većina nas se toga sjeća, a ona manje sretna djeca koja su poslije cucle u ruke odmah dobila kompjuterske miševe i mobitele, e pa njih nam je malo žao jer nam nije bilo baš tako loše bez ovih danas “obaveznih” stvari.
Koristili smo kućni telefon i skoro uvijek razgovarali pred ukućanima. Kada bi se pojavila neka nova pjesma odnosno album našeg omiljenog pjevača ili grupe slušali smo je na radiju dok se kasete i ploče ne pojave u prodaji. Glavna i najveća zabava je bilo gledanje televizije. Uvijek bi se radovali nekom dobrom filmu ili dugometražnom crtaću, a programski sadržaji za djecu i mlade su u uređivačkoj politici tada bili među najvažnijim.
Nisu se brojali lajkovi na fejsbuk statusima i slikama, već sa koliko ste se prijatelja sinoć vidjeli ili koliko je tuđih pogleda zabilježilo da imate nove leviske. Šezdesetih i sedamdesetih godina bilo je “namaži mi krišku”, pa trk na ulicu, u mahalu, park…. Pusti brigu na veselje; djevojčice bi igrale škole, lutkica, lastike, možda i “eberčke”, a dječaci bi ganjali krpenjaču, pravili rošu za klikeranje. Igrala se i “truhla kobila”… I da ne nabrajamo. Slike sve kazuju.
Sve su to bile stvari koje su nas gradile kao ličnosti, neke ispite smo položili, na nekima padali. Sve u svemu – puno smo se više, ljepše i kvalitetnije družili. Znamo da tada i nije bilo drugog izbora, ali nam to nije puno ni smetalo. (Naj portal)
