Jedan od mnogobrojnih viceva o Pirotu i Piročancima, kaže ovako: “Otišao Piroćanac da prodaje sladoled na moru, i to na nudističkoj plaži. Prva mušterija neka obdarena plavka. Umjesto da joj dadne sladoled, obilazi Piroćanac oko nje, zagledajući je i sprijeda i odzada. – Sram vas bilo! – ljutito će ona. – Zurite u mene kao da nikad niste vidjeli golu ženu! – Ma nije to, gospođo, gledam odakle ćete izvaditi lovu!

Tako je to u vicu, uz dodatak da se škrti Piroćanci, kao niko drugi, vole grliti i maziti na plaži, i to zato, opet će nam reći vic, ne bi li od onog s kim se grle ili maze prenijeli na sebe malo kreme za sunčanje.

U stvarnosti Pirot i Piroćanci uopće nisu škrti, barem po onom što grad nudi i po spremnosti da sve to predstavi. A doći vidjeti Pirot znači najprije se zaputiti prema utvrdi Kale, zvanoj još i Momčilov grad, i prije nego što kreneš obilaziti zidine, svratiš u prizemnicu s krovom na četiri vode, jedina je tu, ne možeš promašiti.

Momčilov grad, temeljito obnovljen i uređen, pravi je mali labirint; da je sve natkriveno i da nema pregleda, mogao bih se, iako nije prevelik, izgubiti među zidinama. Kroviće, i to od ćeramide, imaju samo kule. Zato je najbolje okolo, prvo to, sagledati ga. I sresti jednu gospođu što bere ljekobilje, vidjeti česmu s teško čitljivim natpisom usječenim u kamen i još jednu malu arheološku izložbu na otvorenom, zaviriti u sada bezvodne opkopne kanale, zamisliti se oko toga što je u koje doba stajalo u sada praznim kamenim nišama u glavnom zidu i koliko li je naboja ispaljeno kroz dobro očuvane puškarnice…

Grad je pravo izazovan za fotografisanje, ne znaš odakle ga sve ne bi dohvatio, jer odakle god pogledaš, kule mu – a u ravnici je, što nije baš čest slučaj – srasle s nebesima. Mnogi ovdje pomisle da je riječ o isključivo srednjovjekovnom gradu; u najvećoj mjeri jest, ali se među izložcima u muzeju i na travnjaku nađe raznodobnih, od eneolita pa „do prekjučer“, a isto je i sa samim zidinama, što najbolje ilustrira tursko skladište oružja, koje je samo dozidano na kružnu kulu iz antičkog doba.

Gro je, piše Bljesak info., ipak podignut za vrijeme vladavine kneza Lazara, u 14. vijeku, te od Osmanlija, nakon što su, šezdesetak godina kasnije, 1444. godine, trajno zagospodarili ovim krajem, a ponešto i od Rimljana, ipak je ovuda prolazila njihova Via militaris, kasniji Carigradski drum. Tri su cjeline u tvrđavi: gornji grad s donžon kulom, srednji, s bedemom i dvjema kulama, te donji, s debelom kamenom ogradom i opkopima.

Šetajući Pirotom, kroz jedan odvojak pješačke zone lako se stigne i do crkve Rođenja Kristovog, ovdje, makar je podignuta 1834., poznatije pod imenom Stara crkva, a neki je zovu i Pazarska i Staropazarska. Gradio ju je, zanimljivo, majstor Andrjja Damjanov Zografski iz Velesa, isti onaj što je dovršio sarajevsku i iz temelja podigao mostarsku sabornu crkvu. Ferman za gradnju dobavljen je iz Carigrada, od sultana Abdul Medžida. Tada je u Pirotu bilo osam džamija, a tu već dolazimo do podatka o tome zašto je Stara crkva ispod razine zemlje: da slučajno ne bi remetila ambijent u kome je dominirala obližnja džamija, odnosno da ne bi nadvisila minaret, morali su je „ukopati“!

Ćelavi Isus: Freska specifična po tome što je Isus naslikan mlad i bez kose

U Pirotu obavezno svratite u Muzej Ponišavlja, koji se nalazi kući porodice Hristić, jedina ovdašnje građevina očuvane u originalu više od s150 godina. Sagradio je 1848. godine bogati trgovac Hristo Jovanović zvani Mali Risto. Taj Mali Risto je s trgovinom „pravio čuda“, obogatio se, poštovali ga i najugledniji Turci, otud i ovakva kuća, ali ga je 1860. neki Sadrezam-paša optužio za malverzacije i otjerao u progonstvo. Malo kasnije mu je dopušteno da se vrati, ali je uskoro umro. xxx

Ovdje ćete se nauživati razgledajući čuvene pirotske ćilime i slušajući priče o njima, njihovim tkaljama. Nakon ovog pratnika ta oči, kazat ćete da nigdje na svijetu nema toliko dobrih šara i ornamenata kao što ih ima ovdje. Neke od „mustri“ imaju posebne nazive, na primjer „đulovi“, „vijenci“, „gugutka“, „mara“ ili „mala srpska kruna“, a imena imaju i neki od ćilima, uglavnom oni skuplji, ukrasni, koji se nisu prostirali pod baš svačije već samo pod odabrane, plemenite tabane. Pa kad neki gazda dođe naručiti ćilim, kaže: Evo dukati, i da mi istkaš jednu „venecijanku“!Na mnogim je utkano i gazdino ime, kao i godina tkanja, a najstariji po tom kriteriju je ćilim iz 1886. godine.

Posljednje zdanje u gradu koje treba posjetiti je Saborna crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Tijabari. Od Stare je mlađa 36 godina, također ju je radio Andrija Damjanov, pa joj je valjda zbog toga i prilično slična. Različita je i po tome što ovdje nije bilo džamije u blizini pa je graditelji nisu morali ukopavati. Prema natpisu iznad ulaza, gradnju je inicirao neki Živko Antić Svinjar. Ikonostas je, iako duborezni i izrađen od samokovskih majstora, prilično skromniji, bez onog paučinastog veza, i šareniji od onog u Staroj crkvi.

U pirotskom kraju su i dva manastira te jedna izvanredno zanimljiva crkva u selu Rsovci, koja je uklopljna u malu pećinu, Najvažniji detalj iz nje jeste freska službeno poznata pod nazivom Isus Mladenac, a u narodu poznatijoj kao Ćelavi Isus. I Krist je na njoj doista bez ijedne dlake na tjemenu.

I manastir Temska je podaleko, 17 kilometara, drugi, u selu Sukovo još kilometar dalje. Manastir je, kao i Tijabarska crkva, posvećen Uspenju Presvete Bogorodice. Ne zna se kad je podignut, poznato je tek da sadašnja crkva nije odviše stara, svega joj je malo više od 150 godina. Kažu da je podigao neki Turčin, Sali-beg iz Pirota, i to u znak zahvalnosti za ozdravljenje sina Emina! (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Zašto je sagrađeno baš 18 “Plivskih vodenica”: SPOMEN NA DVOJE MLADIH KOJIMA NIJE BILO SUĐENO DA SE UZMU!