Historija kaže da je Sarajevo među prvim gradovima u Evropi dobilo kafanu, a prva kafana koja je dobila obrise modernog kafića je 70-ih godina u glavnom gradu BiH bila je Evergreen. Prvi kafić koji je na papiru registrovan kao caffe-bar bio je Lisac. Vlasnik Lisca bio je Damir Lisac, za kojeg je svojevremeno kružila legenda da je upravo on „prodao“ Vijećnicu.

Sudeći prema ovoj priči Liscu uistinu odgovara prezime. Imao je taj uistinu bisera, tipično sarajevskih šeretluka. Njegova priča je uistinu zanimljiva.
Dijete je Sarajeva, ali ga je život šezdesetih godina odveo u Švedsku; u Sarajevu su ostali roditelji. Imali su u Titovoj ulici fotografsku radnju. Nakon očeve smrti, majka ga je kumila i molila da se vrati u Sarajevo, da radnja ne bi propala.

“Vratio sam se iz Stockholma i otvorio caffe bar. Međutim, kod otvaranja je bilo strašnih problema jer niko u Titovoj nije mogao dobiti dozvolu da radi. S obzirom na to da je moj stari u to vrijeme bio dobar sa Ratomirom Ratom Dugonjićem, predsjednikom Centralnog komiteta BiH, i tadašnjim gradonačelnikom Bracom Kosovcem, ja sam otišao kod Brace kući, odnosno gore na Jahorini i kažem mu: “Ja hoću da se vratim dolje, a ne daju mi dozvolu”.

On mi je rekao da dođem u ponedjeljak i da čekam na recepciji telefonski poziv. Nazvala me je sekretarica Brace Kosovca i rekla da dođem u Općinu Centar kod načelnika da dam podatke i dobit ću dozvolu za rad – prisjeća se za “Faktor” Damir Lisac.

Nakon intervencije “odozgo” odlazi općinu, ali dobije odbijenicu, jer u to vrijeme ni zakon nije poznavao kafić. Sve radnje su bile SUR (samostalne ugostiteljske radnje).

“Ja kažem to je caffe bar, a meni službenik kaže nema to. No, rekli su mu daj mu šta traži i on je napisao caffe bar – kaže Lisac.

Već četvrti dan rada caffe bar Lisac, površine 28 kvadratnih metara, je izazvao veliku pažnju Sarajlija. Svi su željeli biti njegovi gosti. U bašti se okupljalo po nekoliko stotina gostiju, iz do tada kultne “Parkuše” sve se preselilo u “Lisac”.

“Dešavalo se da bude toliko ljudi da tramvaj stane, pa dođe policija da tramvaj opet može da prođe. Bilo je krcato, čak su francuska i njemačka televizija dolazile da to snime.

Damir je ovaj caffe bar držao 18 godina, a zatvorio ga je 1984. godine. Jedno vrijeme je na Jahorini, hotelu “Bistrica” držao diskoteku “Lisac”, a onda je spakovao kofere, te otišao u bijeli svijet (prvo Minhen, pa Los Anđeles). Kuću u Sarajevu je iznajmio prvoj italijanskoj ambasadi.

Lisac je završio Pravni fakultet, a zanimljiva je anegdota iz njegovih studentskih dana, koja je vremenom postala gradska legenda, o tome kako je “prodao” sarajevsku Vijećnicu. Kako ističe, ta priča je istinita.

“Svi smo tada učili u biblioteci u Vijećnici. Ja sam bio treća godina prava. Ispod Vijećnice je bila benzinska pumpa, koja je kasnije ukinuta. Tuda smo šetali i na pauzi išli na Baščaršiju na ćevape. Jednog dana ispred je stao jedan strašan auto, američki “kadilak”. Svi smo se skupili oko njega i zadivljeno ga gledali.

Započeli smo priču sa čovjekom koji je došao, o tim kolima, kako su divna, a on je bio jedan seljak koji je zaradio pare u Americi. Šta će izgubljen, nije se znao snaći. I ja ga pitam bi li on volio kupiti Vijećnicu. Kaže da bi, a ja mu odgovorim da nema nikakvih problema. Direktor biblioteke Vijećnice je tada bio Mitar Papić, moj rođak s mamine strane. Odemo mi kod njega i kažemo da ovaj hoće da kupi, a Mitar kao pristane – slikovito pojašnjava.

Damir Lisac u društvu sa refikom Maksumićem

Dogovor o kupovini je u konačnici pao, a Vijećnica je “procjenjena” na 700 hiljada dolara. Lisac je, naravno, posrednik, koji će dobiti i kaparu.

“Ovaj Amerikanac meni kaže da to sredimo preko mene jer je on vidio sva raja oko mene, da sam poznat i da će sve biti uredu. I on je meni dao 30.000 dolara akontacije. Ja sam uzeo pare i raju iz Vijećnice, njih 15, povedem na more. Mi smo na moru to trošili i uživali. Kada smo se vratili, došla je policija i raspitivala se i odvedu mene sedam dana u zatvor. Moj otac Ivica Lisac je bio glavni fotograf u policiji i on je to sredio da nas puste i da vratimo pare. Međutim, nikada nismo vratili pare, niko nema banke! Cijelo je Sarajevo o tome pričalo. Čak su Nadrealisti o tome snimili skeč – kaže Damir.

No, to nije prvi put da je Lisac bio predmet gradskih priča, kao i da je bio u zatvoru zbog zbijanja šala. O njegovim dogodovštinama je svojevremeno pisalo i Oslobođenje, kada je seljake “prevozio” u Italiju.

“Dovlići su selo između Sarajeva i Pala, preko njih se može izaći na Trebević. Ljudi koji su tamo živjeli su pravili sjekire i kose, siromašni bili. I tako kažu Damir zna svu raju, hajde da nas odbaci u Italiju, zaradit ćemo tamo milione. Tako smo s njima uredili priču i ja sam im rekao da se spreme i oko deset-jedanaest navečer da ću doći po njih da ih pokupim, njih petero i da ih vodim u Italiju. I dođem ja sa velikim kamionom od dvije tone sa zastorom po njih. Vozali smo se tako četiri-pet sati, oni pojma nisu imali gdje su.

Oni su u međuvremenu popili i ja im kažem da ćemo sad doći na granicu sa Italijom. Ja im kažem: “Bit će žica, a vi pređite žicu i vičite: ‘Viva Italia’, da vas Italijani zavole”. Kada smo stigli pred Maršalku, gdje je bila žica, oni su izašli i preko ulice i počeli da viču “Viva Italia”. Vojska je počela pucati, izašla i opkolila ih. Sve su ih poskidali i odveli u zatvor. Nas su poslije tri sata našli na Vratniku i priveli nas. Tu sam deset dana bio u zatvoru dok me stari nije izvukao. Tada je članak izašao u Oslobođenju o prebacivanju naših ljudi u Italiju sa glavnim naslovom “Viva Italia”. Kasnije su nas pustili, vidjeli su da je to zezancija – kroz smijeh govori Lisac.

Nakon burnog života, damir se vratio u Bosnu. Kaže, nigdje na svijetu nema Sarajeva i Bosne!

“Bosna je najbolja zemlja što postoji. Tu je raja, tu je zabava, život. Imam američko državljanstvo, ali tamo nikad nisam radio već uživao kraj bazena. Završavao sam poslove našoj raji što je trebalo. Od iznajmljivanja kuće od ambasade sam mjesečno dobijao 12.000 i od socijalnog 1.000 dolara, tako da nije bilo potrebe da radim.

I pored svega jedva sam čekao da se vratim. Nema Bosne nigdje na svijetu. Posljednjih godina živim kod sestre Gordane. Često sam i na vikendici na Palama. Tu mi je u blizini i prijatelj Stanić koji živi na Floridi. On ima veliku baštu i lijepo se prije korone okupi nas 20-ak i uživamo uz muziku. U Sarajevu najviše volim da popijem kafu i uživam kod mog prijatelja Refika Maksumića. On je ljudina. Za restoran “Maksumić” me veže mnogo lijepih uspomena. Tu se okupi fina raja, među kojom je i naš legendarni Boša Tanjević – kazao je za “Faktor” Lisac. (Naj portal)