Pratite nas

Sudbine

BARTONELOZA (BOLEST MAČIJEG OGREBA): Kako je Jadranka Hegić spasila jedno dijete?

Published

on

Bartoneloza je poznatija kao bolest mačjeg ogreba, nimalo naivna infekcija koju neke životinje, posebno mačke, mogu da prenesu i na čovjeka. Ono što je dodatna komplikacija je da mačke prenosioci ne moraju da pokazuju nikakve znake bolesti kako bi uopšte prepoznali prisustvo zaraze

Simptomi kod čovjeka zavise od tipa Bartonelle i kako objašnjavaju doktori najčešće se manifestuju pojavom plikova (papula) ili gnojnih plikova (pastule) na mjestu ogrebotine ili ujeda, koji se javljaju pet do deset dana poslije ogrebotine ili ujeda mačke.

Drugi simptomi su otečeni limfni čvorovi (adenopatija) blizu mjesta gdje je koža bila inficirana najčešće na vratu, pazuhu i preponama i obično se pojavljuju u roku od jedne do tri nedjelje poslije kontakata sa mačkom, potom povišena temperatura, umor, opšta slabost, glavobolja, bolovi u zglobovima. U rijetkim slučajevima se javlja i gubitak apetita (anoreksija), gubitak na težini, osip po koži, uvećana slezena, upala grla i limfni čvorovi iz kojih ističe tečnost.

Prenosimo pismo jedne majke iz Slavonije, koja je panično tražila lijeka za svoje dijete. Ona kaže da je

“Mačji ogreb” bolest o kojoj gotovo nitko ništa ne zna. A može biti opasna!
Sve je počelo tako što je njeno 14-mjesečno dijete dobilo temperaturu i otekline na vratu, a zatim je nastala panika!

“Naime, liječnici petnaestak dana nisu znali od čega dijete boluje, u početku su vjerovali da je to nekakva nepoznata bolest.

U međuvremenu, s tretmanima bioenergijom pomagala mu je Jadranka Hegić, a ovo je priča dječakove majke.

«Kada smo ovoga ljeta došli s godišnjeg odmora, moj je sin Marko odjednom dobio temperaturu, a na vratu, između uha i podbratka pojavila mu se neka velika kvrga. Temperatura mu nije pala ni nakon tri dana, pa smo otišli liječniku koji je prepisao antibiotike.

Naime, moj je sin tada imao samo 14 mjeseci pa nam nije mogao objasniti kakve sve tegobe ima, a liječnik je mislio da je to nekakva blaga upala koju će najbolje riješiti antibiotici.

No, pokazalo se da taj lijek uopće ne djeluje, pa su mu izvadili krv i poslali je na analizu u Zagreb, jer se kod nas u Slavoniji takve pretrage ne rade.

Na analizu je trebalo čekati čak dva tjedna, a mojem se Marku stanje nije popravljalo, čak mu se na drugoj strani vrata pojavila još jedna kvrga.

Liječnici su se i sami prestrašili jer nisu znali odrediti o čemu se radi, pa su ga sa sanitetskim prijevozom odveli u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu. U Zagrebu su specijalisti vidjeli da su Marku natečeni limfni čvorovi, a to pokazuje da se tijelo brani od neke bolesti.

Ali ni oni nisu mogli odrediti o kakvoj se bolesti radi. Nije se više moglo čekati na nalaze krvi, pa je odmah napravljen CT i dječak je pripremljen za operaciju. Na operaciju su mu izvadili gnoj iz natečenog vrata i komadić limfnog čvora radi analize, kako bi saznali o kakvoj se izraslini radi.

Čitavo to vrijeme davali su mu antibiotike izravno u krv, pa je u žili morao imati ubodenu takozvanu «braunilu». To je igla koja je stalno zabodena u žilu, kako svaki put kada se daje injekcija ne bi trebali ponovno bosti žilu na nekom drugom mjestu. Marka na nekakvo drugo mjesto, u nekakvu drugu žilu.

No kako su mu žile bile vrlo slabe, ipak su morali tu braunilu nakon nekog vremena uvijek ubosti na drugo mjesto.
Kako sve to nije dalo nikakve rezultate, odlučili su napraviti još jednu operaciju kako bi pomoću izvađenog tkiva napravili još nekakve pretrage.

Više nisam znala što bih napravila, nisam mogla gledati Marka kako pati u bolnici, pa sam se sjetila da sam čitala kako Jadranka Hegić pomaže tretmanima na daljinu. Odmah sam je nazvala i zamolila da pomogne i mojem Marku.

Jadranka je napravila nekoliko tretmana na daljinu, a nakon toga dobili smo nalaze i saznali da Marko ima bolest mačjeg ogreba.

Iako su liječnici u to posumnjali, rekli smo im da kod kuće nemamo mačke, pa smo vjerovali da to nikako ne može biti uzrok bolesti.

No kada smo malo razmislili, sjetili smo se kako je neka mačka od susjeda dolazila na terasu i lizala štapiće koje smo imali na stolu i koja su djeca uzimala. Moguće je da Marka mačka nije ogrebla nego je on pojeo ili dirao štapiće koje je prije toga lizala mačka, pa je na taj način obolio.

Napokon je Marko mogao dobiti pravu terapiju, prestali su mu davati antibiotike koje je do tada uzimao te odredili nove lijekove.

Poslali su nas kući, a kada sam pitala liječnike što bismo mogli za njega napraviti, rekli su nam da, na žalost, nikakva druga terapija je postoji te da treba čekati dva do četiri mjeseca kako bi se Marko izliječio.

U međuvremenu molila sam Jadranku da i dalje radi tretmane na daljinu jer sam čitavo to vrijeme imala osjećaj da Marka to umiruje, nakon svih mogućih pretraga i operacija koje je morao proći. To se nastavilo i kada smo došli kući, jer mu se jedan od limfnih čvorova opet povećao, pa je čak iz njega curio gnoj.

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending