Pratite nas

Sudbine

Neka vama grada, sreća i pare su na selu: LAJK ZA KRAVU RUŽICU, KOZU BJELKU I KRMAČU JELENU

Published

on

Dok se većina mladih trudi da svojim selfijima na društvenim mrežama pokaže gdje su sve bili, kako su se proveli, šta su jeli i pili, 25 – godišnji Dušan Makević iz Pocerskog Metkovića (Srbija) odlučio je da svakog dana objavi po jednu sliku sa svojim domaćim životinjama.

Vezan za selo, po završetku srednje škole vratio se u rodno mjesto u Pocerini, gdje se bavi poljoprivredom. Uglavnom gaji stoku, mašta da proširi proizvodnju, a u slobodno vrijeme mladi poljoprivrednik piše. Za sobom ima dvije objavljene knjige. Trenutno sprema i treću, a inspiracija mu, kako kaže, najčešće dolazi upravo na njivi.

Da bi mladima pokazao kako izgleda njegov dan, dok se brine o životinjama, on se sa njima slika i objavljuje na društvenim mrežama. Tako je krava Ružica završila na Fejsbuku i dobila na desetine lajkova. Tu je stigla i koza Bjelka, te krmača kojoj su njegovi fanovi dali ime Jelena. Dušanov selfi iz tora sa životinjama oduševljava sve redom, čak i velegrađane. Ovim postupkom želio je da pokaže svu ljepotu sela, ali i da se ne stidi mjesta odakle potiče.

“Ne stidim se ničega, volim životinje, i ovim se trudim da podstaknem druge da nije sramota živjeti na selu. Ovdje vidim budućnost, jer se ponosim onim što jesam – priča ovaj mladić.

Ponosni su i drugi na njega, pa su njegovi selfiji na društvenim mrežama veoma zapaženi, a prijatelji ga bodre i hrabre da je na pravom putu.
“Svi su oduševljeni. Ja sam želio da pokažem koliko su ove životinje lijepe. Divno je slikati se sa jagnjetom, prasetom, teletom. To su predivne, mazne i pitome životinje. Jednostavno, ja u tome uživam – priča Dušan koji voli da pravi slike i na putovanjima, ali ovo za njega ima posebnu draž.

Njegov dan počinje u šest sati. Polaže stoci, čisti štalu, a najveće zadovoljstvo mu je briga o tovljenicima. Zbog ljubavi prema selu, nije imao dilemu gdje će graditi budućnost.

“Trenutno imam jedanaest tovljenika, a plan mi je da u maju proširim na pedeset. Da bih to ostvario, potrebno mi je mnogo više prostora i objekata. Sve što konzumiramo u ishrani – mlijeko, jaja, sir, meso – potiče upravo iz sela i zato mislim da je ono naša budućnost – ističe Dušan.

Makevići obrađuju devet hektara zemlje. Imaju krave, bikove, svinje i koze. O svemu se brinu tri generacije, a najstariji među njima, deda Čedomir, ponosan je što je njegov unuk ostao na selu. Dušana podržavaju i njegovi roditelji.

Iako je prava rijetkost da mladi ostaju na selu, ne protive se njegovoj ideji. Selo koje se nalazi nadomak Šapca ima perspektivu, a domaćinstvo, staro duže od jednog vijeka, ovom mladiću nudi sve što mu je potrebno.

“Porodici je drago kada mlađe generacije odluče da ostanu na selu jer svaki roditelj voli da je njegovo dijete uz njega, a kada je to njegova samostalna odluka, onda je to još draže. Stvar je izbora i razmišljanja unaprijed. Tu si svoj na svome. Ustaneš kada želiš, ne zavisiš od nečijeg uticaja. Svaki dan imamo raspored. Ustajemo u pola šest, slijedi doručak i zatim radi na njivi i sa stokom – priča Dušanova majka Tanja.

Članovi ove porodice čuvaju krave, što je rijetkost u današnje vrijeme, jer je to sada prevashodno farmerskog tipa, ali će uskoro i oni morati da pređu na moderni način poslovanja. To je neophodno jer imaju jednog člana u poljoprivredi koji ima inovativne ideje.

“Drago mi je što je ostao na selu, to je prvenstveno njegova odluka bila. Naše domaćinstvo postoji 102 godine i srećan sam što mi sin pomaže u svim poslovima koje svakodnevno obavljamo – priča otac Dragan.

Kada završi sve poslove na imanju, vraća se svojoj drugoj ljubavi, a to je pisanje. Do sada je objavio dvije knjige, a u planu je i treća. Inspiracija mu je uvijek ista.

“Uvijek nađem vrijeme za to. Uglavnom razmišljam o tome dok sam na njivi, kako bi mi vrijeme brže prošlo – kaže on.

Svoje knjige nedavno je prodavao u humanitarne svrhe i često je inicijator sličnih akcija. I zbog toga je ovo bilo vrijedno da se ispriča, upravo zbog vremena u kojem živimo i zbog onog koje nam dolazi. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending