Doktor Marinko Čengić radi kao porodični ljekar u Domu zdravlja Sanski Most. Za sebe kaže da je tipičan „seoski doktor“ koji ciklično obilazi šest terenskih ambulanti:

“Poznajem sve pacijente po liku i dijagnozama, čak i većinu seoskih pasa i maca.

Upravo radeći na terenu, Marinko je dobio nadimak Hećim, što je uobičajen narodnii naziv za doktora. To mu je dalo ideju za naziv brenda, jer Marinko svakakve zanate ima u rukama:

“Rođen sam u Kruharima, nekoliko kilometara od Sanskog Mosta, davne ili skorašnje 1963. godine. Sumnjam da je selo dobilo ime po izobilju kruha – hljeba. Žitelji su ga bijekovima više sanjali nego što su ga imali dovoljno. Odrastao sam i školovao se na selu, gdje se rintalo da bi se živjelo. Do kraja srednje škole sam osam kilometara išao pješice do škole. Medicinu sam studirao osamdesetih godina u Banja Luci.

Ljubav prema zanatima doktor Marinko je razvio uz roditelje:

“Odrastao sam uz oca, samoukog majstora – univerzalca: bio je tokar i pravio je noževe, bio je bravar, stolar… Majka je, nakon kućnih poslova, vrijeme provodila kraj „singerice“. Sklonost ka ručnom radu usađena mi je u tom periodu.

Na toj „singerici“, staroj preko sto godina, doktor Marinko izrađuje razne predmete, ali ne zna kada je tačno počeo da ih pravi:

“Nema datuma ni godine, imam osjećaj da se to usađivalo kroz čitav period odrastanja, školovanja, rada. Nikada taj poriv nije bio zbog želje da na tome zaradim. Moje društvo je dobijalo sitne poklone: privjeske, kese za sitniš ili dukate, narukvice, razne dekoracije…

Posebno se sjeća srednje škole, u koju je išao u ručno rađenim kožnim cipelama:

“Kada danas, kao ljekar, nakon vremenske distance, sam sebi to psihološki razlažem, zaključak je da je potreba za lijepim, za prenos ideje na materijalni plan, isti onaj poriv koji tjera čovjeka da drugom ljudskom biću kaže lijepu riječ, da pomiluje ćuku (psa) i macu, da priča sam sa sobom mantrajući na pozitivu i dobrotu. Bez toga bih sve doživljavao kao suhoparnu mehaniku, bez života. Eto, malo Frojda i Froma u mojoj priči.

Pored toga, doktor Marinko iz Sanskog Mosta je pun životnih mudrosti:

“Ružni životni događaji, kao što su nemaština, ratne grozote, porodični problemi, iz petnih žila se trude da od nas naprave nakaze odvojene od naše prave prirode. Problema će sigurno biti i sutra, ne moramo se ni pitati da li ih biti. To je Marfijev zakon.

I tako je svih ovih godina doktor Marinko razvijao svoj hobi, koristio razne materijale, reciklirao i pravio nove, lijepe i korisne predmete:

“Svih ovih godina, hobi, riječ koja malo kaže o stilu života, prerastao je u tihu strast i sve veću potrebu da se materijalizuju ideje koje se rađaju bukvalno na svakom koraku. Iskoriste se odbačene stvari – komad starog vunenog tkanja, vreća od jute, suha grana tisovine (endemsko drvo, zakonom zaštićeno, u narodu okićeno sujeverem i natprirodnim moćima), stari odjevni predmeti… Reciklaža starog, ali se koriste i novi materijali.

Doktoru Marinku je izrada predmeta prilično pomogla u proteklom periodu:

“Protekla godina je poremetila sve životne tokove, posao, putovanja, međuljudske odnose… Hobi je preživio i preživljava, jer se radi u zatvorenom prostoru, a ideje izviru i u karantinu.

Kako se popriličan broj proizvoda nagomilao, na inicijativu supruge i sina, studenta geodezije u Banjaluci, dogovorili su se da naprave sopstveni brend i otvore malu zanatsku radnju u Banjaluci. I kako bi ga drugačije nazvali nego po nadimku po kojem je doktor Čengić poznat među svojim pacijentima – Hećim.

“Komentari prijatelja i ljudi koji se razumeju u biznis su bili pozitivni, jer mi nudimo nešto čega nema u prodavnicama. To nisu proizvodi iz masovne produkcije već unikati, rukom rađeni. Nema tu strepnje da li će uspjeti ili ne, niti mislimo o zaradi. Mnogo mi je važnije da moj sin Arijan osjeti puls komunikacije sa ljudima, da proširi vidokrug.

Proizvodi koji izlaze iz radionice „Hećim“ imaju široku upotrebu: privjesci sa imenom nosioca (slova se ručno režu u raznim materijalima, a podloga je drvo), torbe izrađene u kombinaciji drveta, kože i jute. Za izradu torbi koriste se razne vrste drveta, kao što su orah, trešnja, šljiva, tisa, kruška i smrča. Doktor Čengić izrađuje i futrole za lovačke noževe od kože sa drvenim detaljima, srednjovjekovne kese po kojima je nastao izraz „odriješi kesu“, ukrasne flaše od kože i drveta, kožne futrole za pištolje… (Naj portal)