Ljudi sa eks jugoslovenskih prostora, koji žive u SAD-u s tugom su primili vijest o smrti Asema Slipca, koji je u Los Agelesu držao manju, ali dobro posjećenu kafanu.

Adem Slipac je u vrijeme Jugoslavije bio jedan od poznatijih i imućnijih Banjalučana, čija je firma „AS“ uspješno prodavala automobile i rezervne dijelove, te je osim u Banjaluci imao još četiri prodavaonice u Bosni. Biznis je cvao, bio je pravi gazda, kako se to kod nas znalo reći. A onda rat, zbjegovi, lutanja po svijetu…

Sudbina ga je odvela u Ameriku, u Los Angelesu je otvorio prijatan kafić Aroma na Overlandu, nedaleko Pico bulevara. Ovdje je počeo svoj život iz početka. Ponovo je postao “gazda”. Doduše, više nije prodavao automobile, nego je kreirao uspješan restoran na svoj način. I bio je sretan, iako, kako je znao kazivati, nikada nije uspio odgonetnuti šta je to prava definicija sreće.

Prenosimo bilješku slavnog glumca i muzičara Radeta Šerbedžije, koji se na svom Facebok profilu oprostio se od Adema Slipca, o kojem je pisao I u svojoj knjizi “Poslije kiše”.

“U Ademovom restoranu jeli smo bosanske specijalitete koje su on i njegova Amra božanski spremali i tako živjeli našu podijeljenu stvarnost u toj dalekoj i stranoj Americi, u kojoj je iz toga začaranog kutka dolazila naša Bosna i sjećala nas nekadašnjeg vremena i naših života.

Adem je bio božanstven čovjek. Jedan od najdivnijih ljudi koje sam u svome životu sreo! – napisao je Rade Šerbedžija, a onda “oživio” svoju priču o ovom Banjalučaninu, koju je prije nekoliko godina objavio u knjizi “Poslije kiše”..

“U tome malenom restoranu sa svega šest stolova unutra i sa tri stola ispred, uvijek je živo i puno naših ljudi. Ali bogami i Amerikanaca, jer Ademova pljeskavica s kajmakom pročula se nadaleko. Bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među deset najboljih jela u 2005. godini.

Ima u Adema i njegove mile i dobre žene, gospođe Amre, i pita zeljanica i sirnica i meni najdražih krompiruša (tko o čemu, Ličanin o krompiru) i janjeće i pileće čorbe i juha od paradajza i povrća i punjene paprike, sarme, bosanskoga lonca i, naravno, banjalučkih ćevapčića, koji onako specijalno spravljeni u somunu (jer Adem je pravi meštar) bolji ukus imaju od svih baščaršijskih ćevapa, valjda zbog one silne čežnje koja, daljinama umnožena, luči neke dodatne sokove u našim usnim šupljinama i pretvara svu tu poznatu hranu u najdragocjenije poslastice. Pa tako i američki paradajz, koji, kad ga jedeš u svojoj kući ili po američkim restoranima ima onaj slamnati i hladni ukus, u Ademovoj obradi postaje jednako ukusan kao najsočniji makedonski ili opuzenski paradajz, iz kojega je mirisala zemlja, južnim suncem i toplim kišama natopljena.

Na policama Ademove i Amrine „Yugobutige“, mogu se naći razni YU-specijaliteti. Krašove napolitanke, vojvođanske ukiseljene paprike punjene kupusom, srpske kobasice, crnogorski sudžuk, makedonski ajvar i pindžur, oblatne, kompoti, Čokolino, Vegeta, Bronhi bomboni – lakše se diše, neki konzervirani začini (vjerojatno iz Slovenije) i, naravno, bosanski kolači: baklave, urmašice i štrudle od jabuka i višanja. Nema tu što nema.

U kutu, između tehničke robe, nalaze se CD-ovi naše muzike, od srpskih „novokompovanih“ i Bijelog dugmeta do najsuvremenijih hitova Severine i Olivera Dragojevića. Po vjerojatno Amrinom izboru, najčešće se vrte pjesme Kemala Montena, čiji svijetao i tako prepoznatljiv glas odjekuje cijelim kvartom, te već dok parkiraš auto u blizini restorana, tvoje tijelo podrhtava i ubrzava hod prema toplini toga domaćinskog ognjišta čije vatre griju neka ozebla srca u ovim dalekim tuđinama.

Ne bez ponosa, uvijek primijetim kako se među videokasetama poznatih jugoslavenskih filmova, filmovi Dragana Nikolića, a bogami i moji, najkraće zadržavaju na policama.

U Aromu najviše volim doći između dva i pet. U to je vrijeme posla manje pa sa svojim Ademom sjednem, igramo remi ili teferišemo uz kafu i vino, koje pijemo iz papirnatih čaša, skrivajući ga od inspekcije jer restoran nema dozvolu za prodaju alkoholnih pića. Ali naši ljudi donose svoja pića, pa se bogami često i zapjeva do u ranu zoru uz gitare i poneku tamburu.

Srećom, u okolini nema stambenih kuća, tako da je Aroma poslije jedanaest navečer jedino svjetlo koje svijetli u tome kvartu, a američka policija ne dira te čudake koji se skupljaju oko toga malenog restorana i ponekad duboko u noć, zagrljeni i skupljeni oko tih par stolova, a mnogi sjedeći i po obližnjim stubama, svojom tihom, sjetnom pjesmom dozivaju minula vremena i živote.

“Vidiš, rode – tako me Adem voli zvati – imam sve što mi treba da budem sretan. I jesam pravo sretan. Zdrava mi familija. Djeca završila škole. Evo i ovaj poslić pristojno ide i nemam se na ništa posebno potužiti. A opet nekako, jednom u mjesec dana dođe ovakav dan, sjedim ovdje na ovoj terasici ili tamo iza kuhinje, u prolazu za opskrbne kamione, na onoj klupici gdje obično Amra i ja kafenišemo, pa sve kontam kako da se ubijem… – i nasmije se pritom Adem onim svojim tihim smijehom, a ja uzdahnem i potvrdno kimnem glavom.

Znam i ja dobro i pamtim svih ovih godina te dane što se ponekad privuku i prosto prilijepe uz čovjeka, pa ne možeš odagnati taj osjećaj ispraznosti i besmisla svih ovih naših života u egzilu.

Ademova priča je jedna od tisuće sličnih, a opet nekako posebna zbog toga naročitog svjetla i dobrote u njegovim očima, u kojima nema tragova gorčine ili mržnje. Samo neke sjete i gotovo djetinje prostodušnosti. Kao da se to sve što mu se dogodilo, moralo dogoditi i u tome on vidi neku božju volju, ili naprosto igru sudbine kojom možda i slučaj upravlja.

“Eto, rode, 14. aprila ‘92. majka mi umrla. A onda nekako i rat krenuo u Bosni. Izgubio domovinu. Izgubio sve što sam imao. Jedne noći su pokucali na vrata. „Ko je?“ pitao sam…“Otvaraj“, rekli su i upali s dugim puškama u naš stan. Bilo ih je sedam u crvenim beretkama i osmi kojega sam, čini se, znao, ali od straha se nisam mogao sjetiti mu imena ni odakle ga poznajem.

On nas je i spasio, jer je nakon grubih ispitivanja i premetanja stvari po našem stanu, rekao: „Ajde, pustite čovjeka, vidite da je sve u redu.“ Sutradan sam uspio preko nekog prijatelja Srbina ubaciti Amru i djecu u avion za Beograd. Ja sam odlučio ostati još koji dan, da probam spasiti što se spasiti moglo. Nije se ništa moglo… Za dva dana, isti prijatelj me ubacio u zadnji avion za Beograd. Iz Srbije za Đevđeliju.

Tamo smo bili šezdeset dana. Igrao sam bilijara sa svojim prijateljem Tošom i čekao vizu za Grčku. U Grčkoj smo otišli u malo mjesto Stavros, blizu Soluna, gdje sam znao neke poslovne partnere. Imali su restoran. Amra i ja smo pomagali u restoranu. Ja sam čistio stolove, a Amra je prala suđe. I tako dvije godine.

Jednom je u restoran ušao neki Banjalučanin. Obojica smo se pravili da ne poznajemo jedan drugoga. Poslije sam čuo da je u Banjaluci krenula priča da Adem Slipac čisti stolove u nekom malom grčkom restoranu. Valjda sam baš zbog toga odlučio predložiti gazdi restorana da se okušam na roštilju. Kontam… bolje to nego da čistim stolove.

Među prijateljima u Banjaluci bio sam „čuven“ roštiljdžija. Bila je moja kuća, rode moj, otvorena za svakoga. Srbi, Hrvati, Muslimani… ma svi smo se družili… uvečer tiho zapjevali sevdalinke, starogradske, dalmatinske i makedonske. E rode moj, Jugoslavija, to je ono što mi fali…

Onda sam jednog dana otiš'o u Đevđeliju da s prijateljem Tošom odigram par partija biljara. Dobio sam crni pečat od grčkih carinika i nisam se mogao vratiti. Zatim Češka, dvije godine. Plasy kod Plzena. „Crveni Ujezd“, azilantski logor. Ponižavajući pregledi za privremene papire. Amri i djeci sam pisao da živim u hotelu s bazenom i slične gluposti da mi što prije dođu… jer djeca se, rode, navikla na Grčku… naučili jezik… stekli prijatelje… Ljutili se na mene dva dana kad su vidjeli gdje su došli, a onda oprostili. Što sam tamo radio? Igrao lopte, igrao odbojku, brao pečurke i psihički se pripremao za neko novo vrijeme. Imali smo ograničeno kretanje (25 kilometara).

U logoru su bili sve sami Bosanci. Znali smo govoriti: Dao bih svu Češku da mi je sjesti pod moju trešnju. Onda Frankfurt pola godine. Pa Beč trideset dana. Viza za Ameriku. I eto Los Angeles jedanaest godina…

Najprije smo Amra i ja radili katering za partyje. Uglavnom kod naših ljudi. A onda smo polako skupili koju paricu i otvorili ovaj restorančić. Onaj bivši život i profesiju kojom sam se bavio, zaboravih… A valjda je Bog tako odlučio.

Srijedom ne radimo. Obično odem u San Pedro kod barbe Marina, pojedemo nešto friške ribe koju barba dobije od naših ribara i popijemo malo crnog vina. Barba i zapiva koju dalmatinsku. Piva je godinama u hrvatskom zboru u San Pedru. Tamo ima dosta Hrvata, doselili još početkom prošlog stoljeća u Kaliforniju. Sad već ne piva godinu dana otkad mu je žena umrla, nego samo sjedimo uz roštilj, jedemo srdele, pijuckamo i pričamo o bivšim vremenima.

Dobro je, kažem, dobro je. Familija zdrava, djeca završila škole, Amra me još pazi, radnjica nosi neku paru….

Eto, i prijatelje sam nove stek'o, ovaj ovdje moj „corner“ zovu Mala Jugoslavija…. Samo, Rode moj, dođe tako neko jutro, pa sjedim na onoj tamo klupici u prolazu iza restorana, pijem kahvu i sve kontam kako bih se ubio…. – i opet se nasmije onim svojim tihim dobrodušnim smijehom, a oči mu nekako zasuze.

Šutimo tako obojica i pijemo crno vino.

“Kad preživim ovakav dan, ponovno sam sretan. (Naj portal)