Pratite nas

Sudbine

Ja Filipinka, a ti si Bosanac: LJUBAVNA PRIČA INGRID I ADNANA OŠTRAKOVIĆA IZ GRAČANICE

Published

on

Ingrid Andrade je Filipinka koju je ljubav prema Adnanu Oštrakoviću dovela u mjesto Miričina kod Gračanice. Njihov zajednički život ispunjavaju dvije kćerke, a snagom ljubavi savladavaju prepreke, pokazujući da različitosti sklopljene u cjelinu predstavljaju veliko bogatstvo.

Danas 41-godišnja Filipinka Ingrid Andrade prije okvirno devet godina živjela je i radila u Dubaiju, a posredstvom zajedničkog prijatelja na društvenoj mreži Facebook stupila je u kontakt sa Adnanom Oštrakovićem, koji je u to vrijeme bio na radnom angažmanu u Afganistanu.

Nedugo poslije stupili su u vezu na daljinu, a viđali su se svaka tri ili četiri mjeseca. Kako je vrijeme odmicalo njihova ljubav je bila sve jača te je sasvim prirodnim slijedom dvije godine nakon upoznavanja došlo do vjenčanja u Dubaiju gdje su zvanično počeli koračati istim životnim putem.

Za razliku od Adnana, Ingrid je morala napraviti znatno veći korak koji je podrazumijevao preseljenje u Bosnu i Hercegovinu, odnosno njegovo rodno mjesto Miričina nadomak Gračanice.

Zanimljivo je u ovoj porodici. Ingrid je solidno savladala bosanski jezik, nekako se snalazi, ali posebno joj je zanimljiva zima.

Prije vjenčanja Adnan je samo jednom boravio na Filipinima gdje je upoznao porodicu svoje buduće supruge, ali se i susreo sa tamošnjim načinom života, za koji nam kaže da je drastično drugačiji u odnosu na onaj u našoj zemlji.

“Deset dana mi je trebalo da se naviknem na boravak na Filipinima, prvenstveno zbog klimatskih uslova, ali i kulturološkog šoka koji sam doživio. Tamo je izuzetno vruće sa velikom koncentracijom vlažnosti zraka, mnogo ljudi je na ulicama, a svojim ponašanjem pokazuju da su navikli na različitosti u nacionalnostima i rasama.

Čudno mi je bilo kako mi se drugi obraćaju na način da me uzdižu iznad sebe. Samim tim što sam druge rase, otvorili su mi neka vrata koja bi mi inače bila zatvorena da smo isti. Za razliku od nas, veoma poštuju drugog i drugačijeg i sasvim sigurno da se Ingrid nije bilo jednostavno navići na bh. okruženje”, ističe Adnan.

A dok je Ingrid donosila odluku o prelasku u našu zemlju, ni Adnanu nije bilo sasvim jednostavno roditeljima saopćiti da je ljubav njegovog života zapravo Filipinka te da će s njom stupiti u brak.

“Prvo pitanje koje sam dobio, bilo je zašto se nisi oženio ovdje? Ali, ja sam bio i previše tvrdoglav, a uz to sam Ingrid mnogo i volio da bih donio neku drugačiju odluku. Mi imamo različite karaktere, ali mi odgovaraju neke njene crte iz svega toga. Po meni, to je to. Sasvim suludo je tražiti osobu koja je ista kao vi, a kroz našu dosadašnju nadogradnju postali smo bolje verzije sebe”, kaže Adnan.

Za Bosance i Hrecegovce kaže da su specifični i po količinama slatkiša koje pojedu, što nije slučaj na Filipinima. Također, kroz smijeh za naše muškarce kaže da su veoma tvrdoglavi, što je prvenstveno uvidjela kroz svog supruga.

“Ne volim slatko, niti pijem kafu, ali vi to obožavate, posebno moj suprug koji uživa u čokoladi. Također obožavate hurmašice i baklavu koju još uvijek nisam pripremala jer je za to zadužena moja svekrva koju sam posmatrala tokom obavljanja tog posla”, navodi Ingrid, koja obožava jesti ćevape, janjetinu te lepinu sa nadjevom od istopljenog sira i kajmaka.

U kući Oštrakovića i kuhinja se razlikuje od one u komšiluku. Ingrid nastoji kombinirati azijske, američke i bosanske namirnice koje u konačnici dovode do jedinstvenog ukusa, ali i mirisa jela, koje često voli obogatiti sa soja sosom.

“Babo (Adnanov otac, op.a.) obožava jesti sve što ja pripremim, dok mama (Adnanova mama, op.a.) uživa u konzumiranju mojih kolača i ostalih slastica. Ali, na njima se vidi neobičnost svaki put kada pripremim nešto novo. Prvo ‘prelome’ pa tek onda počnu konzumirati, ali na kraju budu zadovoljni”, dodaje Ingrid na čiji račun za kulinarska umijeća i Adnan daje izuzetno pozitivne ocjene.

S obzirom na to da sve namirnice ne može kupiti u našim prodavnicama, azijsko povrće i voće uzgaja u bašti i plasteniku koje sama obrađuje.

“Uzgajam gorku dinju, kineski kupus, duge mahune, rebrasti krastavac, čajote (vrsta meksičnog krastavca), slatki krompir i slično. Od bosanskih jela obožavam praviti gulaš i grah, ali još uvijek nisam pripremala sarmu. Burek sam također pokušala pripremiti, ali tijesto mi nije bilo najbolje. Zbog toga mi je svekrva rekla da moram mnogo vježbati jer nisam dobra žena ako ne znam napraviti dobar burek”, navodi Ingrid kroz smijeh, a za nas je pripremila filipinsku voćnu salatu.

Ljepote života koje ima u Bosni i Hercegovini Ingrid također prikazuje i široj javnosti putem svog YouTube kanala i Facebook stranice. Tamo je moguće vidjeti našu sagovornicu kako kuha, čisti, pegla, obrađuje zemlju, sadi povrće, cijepa drva, ali i uživa u praznicima skupa sa porodicom u toplini doma.

“Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, ima lijepu klimu, mnogo turističkih, ali i ostalih destinacija koje svakako treba posjetiti. Zbog diskriminacije sa kojom sam se susrela, moj pogled na ljude je podijeljen, ali mogu reći općenito da su druželjubivi i susretljivi. Filipinci koji bi došli ovdje sigurno bi imali priliku vidjeti nesvakidašnju ljepotu, iako nema more i pijeska na plaži”, opisuje Ingrid, koja na kraju kaže da u našoj zemlji vodi veoma lijep život koji je čini sretnom. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending