Tomo je u potresu ostao bez krova nad glavom, kuća mu je sravnjena je sa zemljom, no priča o tome kako je iz porušene štale, bosonog, izvlačio svog trogodišnjeg Zekana obišla je Hrvatsku

Gdje si ti, Zekane moj, ljubavi moja! Ma vidi mi ga, ljepotana, ti si, meni, Zekane, i kila dobio! Stari moj, dođi svome Tomi… Tepa svome ljubimcu Tomislav Suknaić (64) iz potresom razrušenih Majskih Poljana pored Gline. Zekana nije vidio skoro mjesec dana i ovo je njihov prvi, dirljivi susret.

Dovezao ga je u Graboštane pored Hrvatske Kostajnice, na brigu i čuvanje prijatelju i konjaru Željku Cagariću. Tomo je ostao bez krova nad glavom, kuća u kojoj je živio sa suprugom Nadom i sinom Željkom sravnjena je sa zemljom, no priča o tome kako je iz porušene štale, bosonog, odmah nakon potresa izvlačio svog trogodišnjeg Zekana obišla je Hrvatsku, možda stigla i daleko u bijeli svijet.

Cijela omina životna priča za roman, i prije svega priča o dobru i zlu, o sili života koja nas tjera dalje, i koja će na kraju uvijek pobijediti. Njegov Zekan je, u našim očima, simbol pobjede.

U Majskim Poljanama pod ruševinama je izgubljeno pet života, a kako su pod urušenim drvenim gredama živi ostali Tomislav i Željko, teško je objasniti. Ni mjesec dana poslije nije im to jasno.

Kaže, da se sjeća da je u tim trenucima zagrlio suprugu, želeći da umru zajedno. A kada je sve prošlo, nakon što su se uspjeli izvući, trčali su prema porušenoj štali spašavati Zekana.

Tomo je uzgajivač hrvatskog hladnokrvnjaka, i svih je njegovih 16 kobila i pastuha te dva ždrebeta u tom trenutku bilo vani, na ispaši. Samo je Zekan bio u štali jer je k Tomi došao mjesec dana ranije, pa još nije bio prilagođen da ga pusti u krdo. Zekana je spasila, kaže Tomo – igra.

U štali je stalno potezao svoj vez u igri, pa je Tomo stup za koji je Zekan bio vezan osigurao još jednom gurtnom. Upravo je ona zaustavila gredu koja bi inače pala na Zekana i ubila ga. U sve je ovo zlo neka sudba, koja Tomu čuva, uplela svoje prste…

“Kažu da mačka ima devet života. E, ja ih imam i više! – ispričao je za 24 sata hr Tomo, rodom iz Parnica pored Bosanske (danas Kozarske) Dubice.

Rođen je u štali, među konjima, od kojih je njegova porodica živjela oduvijek. Ti su konji, kaže Tomo, pomagali i pri nošenju tereta u obnovi Banje Luke nakon velikog potresa 1969. Odmalena, Tomo je znao sve o konjima, jahao ih bez sedla već s pet godina te ih je volio koliko i najbliže. A onda je došao rat i Tomo se s nekoliko vrećica u rukama, sa ženom i dvoje djece otišao je u Hrvatsku. Promijenili su nekoliko adresa, dobri su mu ljudi, kaže nam, pomogli s prvom kobilom, došlo je prvo ždrijebe, pa sljedeće… Život je pomalo opet dobivao smisao.

“Molim vas, svakako napišite da su već 1996. sve naše nacionalne razlike i problemi ostali iza, kad smo se mi konjari – Hrvati, Srbi i Bošnjaci, prvi put ponovno okupili u Driniću u Bosni – moli nas Tomo.

Važno mu je istaknuti da mu ničija nacionalnost nije važna jer gdje god da je u Hrvatskoj živio, živio je i među Srbima i Bošnjacima, baš kao u svojim Parnicama. I svima je pomagao.

Pomogli su i njemu dobri ljudi iz Trilja, koji su mu u samo tjedan dana dopremili, montirali i opremili montažnu kuću. A Zekan bi se u svoje Majske Poljane trebao vratiti u martu i priključiti se novom krdu.

“Ne bih ga prodao ni za što na svijetu, nema tih para! – zaključuje priču Tomo, koji se još jedanput podiže iz pepela. (Naj portal)