Pratite nas

Sudbine

“Muzej satova” u Kotor Varoši: DUŠAN STANIĆ IMA KOLEKCIJU OD 5.500 SATOVA

Published

on

Dušan Stanić iz sela Tovladić kod Kotor Varoši vlasnik je kolekcije oko 5.500 zidnih, stonih, ručnih i džepnih časovnika. , po čemu je jedinstven u Republici Srpskoj.

Stanić je danas penzioner, a radni vijek proveo je u Austriji, gdje je, od kako je napustio Kotor Varoš 1974. godine, počeo da skuplja neobične časovnike. Prema njegovim riječima, ljubav prema “čuvarima vremena” je počela još od djetinjstva.

“Dugo nismo imali sat u kući jer smo bili sirotinja. Na kraju je otac ipak nekako skupio novac, kupio sat i uramio ga, a mi djeca smo gledali u njega kao u najveće čudo tehnike. To je bilo nešto najljepše što sam vidio u životu” – sjeća se tih vremena za “Nezavisne” Stanić.

Očev časovnik se, nažalost, ubrzo pokvario, a on nije imao novca da ga popravi.

“Ubrzo poslije toga sam kao jako mlad otišao da radim u Austriju, a otac, nažalost, nije još dugo živio. Od tada sam počeo sa skupljanjem satova. Najprije sam ih pronalazio po raznim tavanima u Austriji, kasnije po vašarima, ljudi su mi i poklanjali, da bi ih danas, evo, skupio više od 5.500 komada”, naglašava Stanić.

Iako je u djetinjstvu satima čekao pred školom, danas mu se to ne bi moglo dogoditi. Naime, sada i bez sata pogađa tačno vrijeme, a griješi za najviše pet minuta.

A sat za njega nije samo običan pokazivač vremena i sve časovnike koje ima Dušan je smjestio u svojevrstan “muzej satova”, drvenu brvnaru koju je napravio pored kuće.

“U ovoj vrijednoj kolekciji nalaze se satovi stari oko 400 godina, prvi koji su napravljeni, sa samo jednom kazaljkom. Mnoge od nabavljenih satova bilo je potrebno vratiti u funkcionalno stanje, što je poprilično skupo za naše uslove življenja. Međutim, meni na to nije žao potrošiti novac. Svi ovi satovi su moja velika ljubav i svaki od njih sa sobom nosi neku posebnu priču”, poručuje Stanić.

Žao mu je što njegov otac nije živ, da vidi kakvu kolekciju danas ima, s obzirom na to da se u Dušanovom djetinjstvu o tome moglo samo sanjati.

“Iz Austrije sam 35 godina donosio satove, u 99 odsto slučajeva mehaničke, koje mnogo više cijenim od onih koji imaju baterije. Najviše volim zidne primjerke, a one najomiljenije često iz brvnare nosim u kuću kako bi ih mogao duže gledati”, kaže Stanić.

Prave muke za Dušana uslijede kada treba da uskladi zimsko i ljetnje računanje vremena.

“Naporan je to posao, trebalo bi mi sedam dana da vratim kazaljke, ali bih osjećao i strašnu bol u rukama”, ističe Stanić.

Osim satova, Stanić se bavi i prikupljanjem ikona, poštanskih maraka, starog novca, radio-prijemnika i drugih antikviteta, koje, takođe, njeguje na poseban način, te vrlo rado pokazuje svim zainteresovanim sugrađanima.

Bogatu kolekciju upotpunjava i dan-danas, a, zahvaljujući ovom hobiju, usavršio je i časovničarski zanat, tako da nema starog sata koji ne može popraviti.(Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending