Pratite nas

Sudbine

Sjećanje na ČOVJEKA: DR. SEKUL STANIĆ JE U FOČI SPALIO SVOJU KUĆU, JER SE PROTIVIO ČETNIČKOM DIVLJANJU!

Published

on

“Sekul Stanić je odabrao put čovjeka. Tako neuobičajen i rijedak. I taj put on i danas živi. Mrtav doktor nas sve posmatra i gleda kako o njemu, njegovom djelu i činu ne znamo ništa. Gleda kako nam imena ulica, udžbenike istorijske, tribine političke i ostalu ikonografiju naseljava polusvijet. Ljudi, koji ne mogu stati u istu rečenicu sa Sekulom Stanićem.

Možda baš i zato Sekul ne može u iste knjige sa krvnicima svojim, naroda svog i drugih naroda?!” napisao je u svojoj kolumni za Al Jazeera profesor filozofije, kolumnista i novinar Dragan Bursać. U nastavku prenosimo kolumnu u cjelosti.

Doktor Sekul Stanić. Pedijatar i predratni načelnik fočanske bolnice. To je onaj, čuli ste, što je sam svoju kuću u ratu zapalio. Niste čuli? To je neki ludak? Piroman? Neron našeg doba? Ne!

To je čovjek! Od sramote nije mogao da gleda kako četnici pale bošnjačke kuće, pa je svoju zapalio, seo pored i čekao da do temelja izgori. Lagano, promatrao je kako mu se sav materijalni život urušava. Zajedno sa nepokretnostima nesrba stradalnika. Empatija do neba i naša sramota za vijek vijekova.

Kratka biografija (jer nema duže) kaže otprilike ovako:

Dr Sekul Stanić, rođen 7. aprila 1943. godine u Miljevini kod Foče. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1971. Specijalizaciju iz pedijatrije završio 1978. Radio u Opštoj spomen bolnici u Foči od 1975. godine, a od 1985. do decembra 1992. bio je na dužnosti direktora.

Ubijen je 17. decembra 1992. u Miljevini.

Eto taj i takav čovjek, ta gromada ljudskosti dočekala je rat na čelu fočanske bolnice.

Koliko je i kako mogao, pomagao je kolegama Bošnjacima, krio fočanske žene od krvnika, prebacivao ljude na slobodnu teritoriju, spasio veći broj trudnica – porodilja od zlostavljanja, silovanja i sigurne smrti evakuišući ih na sigurnu teritoriju, pomagao svim pacijentima, koji su zbog etničke pripadnosti i etičkog bolesnog stava zlostavljani… Nagrada? Stigla ga je brzo.

Ubili su ga četnici prije više od četvrt vijeka u policijskoj stanici u Miljevini. U izvještaju stoji da je izvršio samoubistvo vješanjem. Oni koji su poznavali doktora vele da nikada ne bi digao ruku na sebe. Neki opet tvrde da je ubijen zbog svog materijalnog bogatstva. Razlozi su po njima čisto prizemne, pljačkaške prirode. Ako znamo da je doktor Stanić to ljeto spalio svoju kuću i još tada se uzdigao na nebesa gdje ne običavaju biti srebroljubivci, ostaje nam samo jedan razlog za likvidaciju.

Bio je čovjek! Pomagao je ljudima u borbi protiv zvijeri. Zapravo, sam je imao toliko empatije, pa je i svoju imovinu uništio. Ništeći materijalno, poistovjetio se sa žrtvom. Postao je potpuno ogoljeno ljudsko biće. A dželati, krvnici i neljudi to ne mogu podnijeti. I onda su mu samo “pomogli” šaljući ga u smrt da se do kraja poistovjeti sa nebrojeno mnogo pobijenih Bošnjaka na fočanskoj teritoriji.

Sve u svemu, nikada vlasti zvanično ne istražiše slučaj, a Sekulovo ubistvo kao i mnoga ratna i poratna ubistva ljudi koji su na ljudskost pokazivali, ostaje enigma, svima nama na sramotu.

A danas, četvrt vijeka nakon ubistva, možemo li shvatiti veličinu čovjeka, koji je poput Apača palio svoju zemlju, kuću i okućnicu i vatrom gasio požar zla?

Možemo li shvatiti sami sebe, koji se nismo udostojili ni ulicu da mu damo, ni u knjige Sekula da stavimo? Možemo li pojmiti veličinu čovjeka direktora bolnice koji je kao Srbin u ekstremno nacionalističkom okruženju, mogao birati kako će, šta će i gdje će sa ovim ljudskim prolaznim životom i pripadajućim titulama? Mogao je biti u skupštinama, strankama, mogao je uvećavati bogatstvo, mogao je imati kule i gradove, mogao je postati, kako se to danas kaže “istaknuti građanin”.

Mogao je uvažavati sve privilegije srBske kvazielite koja je te 1992. godine popila opijum nacionalizma, serviran i smućkan u Ćosićevoj i Miloševićevoj kuhinji… Tako je danas mogao biti i odlikovan kakvim Dodikovim odlikovanjem, mogao je postati novokomponovani akademik.

Ali, ne! Sekul Stanić je odabrao put čovjeka. Tako neuobičajen i rijedak. I taj put on i danas živi. Mrtav doktor nas sve posmatra i gleda kako o njemu, njegovom djelu i činu ne znamo ništa. Gleda kako nam imena ulica, udžbenike istorijske, tribine političke i ostalu ikonografiju naseljava polusvijet. Ljudi, koji ne mogu stati u istu rečenicu sa Sekulom Stanićem.

Možda baš i zato Sekul ne može u iste knjige sa krvnicima svojim, naroda svog i drugih naroda?!

I tako, iz dana u dan, otkrivaju se sudbine i tajne ljudi, za koje se, zapravo zna. Samo smo, opijeni kao i oni od prije četvrt vijeka okupirani raznoraznim “herojima”, susvijetom, kojeg ova i ovakva država bustuje i podiže u epici na nivo nadljudi.

A za njima sve krvav trag. To su svi oni silni domoljubi, ratnici i akademici, ocijenjeni kao ratni zločinci, o kojim država, preciznije svi mi, stotinama hiljada maraka naših para “vodimo računa” da im bude što udobnije u lagumima u kojim gule svoje kazne.

Jer valja srBskoj epici nagurati što više Karadžića i Mladića u knjige, studentske domove, škole, trgove, predizborne skupove… Dok sve jednako ovaj Sekul Stanić, ne da nema ulice, ne da mu ime u udžbenicima ne postoji, nego se i u arhivama fočanske bolnice spominje, da je “rukovodio ustanovom do 1993. i da je njegovim angažovanjem urađeno mnogo na adaptacijama starih i stvaranju novih prostora”.

Kakve crne adaptacije, crni ljudi, kakvo rukovođenje ustanovom do 1993. kad ga ubiše 1992?

I od svega je doktor Sekul Stanić dobio posthumno jedno jedino priznanje 2011. godine, Nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti u organizaciji nevladine organizacije “Gariwo” i pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva.

A, to priznanje koje je dobio mrtvi Sekul nosi ime Duška Kondora, bijeljinskog profesora i jednog od osnivača Helsinškog odbora za ljudska prava entiteta Republike Srpske, koji je takođe ubijen, samo u miru 2007. godine u svom stanu u Bijeljini.

Eto, ni ulice, ni trga, ni knjige, ni posvete, ni pažnje, ni znanja ni saznanja o Sekulu. Samo nagrada čovjeka koga nema za čovjeka koga nema i za koju je slabo ko čuo.

I tako, kad malo dublje zakopamo ispod čaršijskih zavjeta šutnje, čini se da svaki grad ima svoga Jana Palaha, samo se od krvnika i njihovih tragova ne vide vatre slobode i humanosti.

Golema je mjera ljudskosti i čojstva koja natjera čovjeka da od bruke kuću svoju spali do temelja. I danas, četvrt vijeka poslije ubistva, ništa mi ne znamo o Sekulu Staniću i stotinama drugih istinskih heroja. Popili nam pamet instant – krvnici i paraheroji, pa niti vidimo, niti čujemo svijest i savjest. O stidu da i ne govorimo. A, vidite, neko kuću svoju od sramote zapali.

Napomena redakcije:
Uz čestitkle Draganu Bursaću i All Jazeeri, ovo je naš pokušaj da sačuvamo uspomene na dobre ljude iz vremena zla u bivošj Jugoslaviji, a posebno u BiH. U Trebinju je to bio Srđan Aleksić, o čijim djelima i plemenitosti se dosta govorilo. Tkvih Srđana bilo je širom BiH, na sve tri strane. Ali, današnje nacionalističke ideologije ne dozvoljavaju da se o njima priča.

Da nije tako, zar bi o plemenitosti dr Sekula Stanića ćutali u Sarajevu, Mostaru ili Banja Luci!

Ovaj tekst je naš pokušaj da spasimo od zaborava još uvijek rijetke, ali vrijedne priče o plemenitosti u BiH. Mi vjerujemo da Srđana i Sekula ima mnogo više, u svakom selu, opštini/općini, gradu…. Ali, ovo su zla vremena poganih ljudi i u politici, i u crkvama/džamijama. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending