Bio je jedan od rijetkih glumaca s ovih prostora koji su ostvarili zapaženu međunarodnu karijeru. Snimao je na pet kontinenata, rame uz rane sa zvijezdama poput Ave Gardner, Charlesa Aznavoura, Irene Papas, Claudije Cardinale, Candice Bergen, Olivije de Havilland i Timothyja Daltona, a glumio je na devet jezika (srpskom, albanskom, engleskom, talijanskom, francuskom, španskom, turskom, romskom i makedonskom).

Na filmskom platnu, bio je Odisej, sveti Josip i Džingis-kan. U životu, bio je častan čovjek čelične volje koji je živio kako je htio i umro vlastitom odlukom. On je Bekim Fehmiu (1936. – 2010.), a ovo su zanimljivosti iz njegova života!

1. Odrastao je u Sarajevu, kao šesto od osmero djece imućne albanske porodice iz Đakovice. Djed Jusuf bio je uspješan trgovac svilom i zanatlija, a otac Ibrahim Halili, učitelj, slovio je za izuzetno načitanog čovjeka naprednih ideja. Tokom školovanja, dobio je nadimak “Fehmiu”, što na arapskom znači “odličan”. Odlučio ga je uzeti za prezime i prenijeti ga na potomke.

Sudbina mu, međutim, bješe sve samo ne odlična. Zbog otpora vlastima i insistiranja na tome da svoj narod uči pismenosti, Ibrahim je bio nemilosrdno proganjan, a jednom čak i osuđen na smrt. Kaznu je izbjegao preseljenjem iz Đakovice u Sarajevo, grad koji je tako igrom sudbine postao Bekimov rodni. Dječakova majka Hedije, odmila zvana Dija, bila je nepismena, ali izuzetno promućurna žena.
“Moj otac Ibrahim visok je čovjek uspravnog hoda. Nosi smeđe odijelo, penkalu u gornjem džepu sakoa, mašnu sa zlatnom iglom i šešir. Moja majka Hedije vitka je, hitra i vrijedna kao pčela. Sirotinju koja na kapiji moli za hljeb nikad nije pustila da ode praznih ruku, iako ni sama nije više imućna. Uvijek me budi pjevajući melodiju Beethovenove Ode radosti!”, napisao je glumac u memoarima.

2. Nakon što se raspala ondašnja Kraljevina Jugoslavija, a Bosna postala dio Nezavisne Države Hrvatske, porodica se seli u Skadar u Albaniji. Ibrahim ondje nalazi posao didaktičkog direktora osnovnih škola, a Bekim, još dječarac, prvu veliku ljubav. Zvala se Bukuroše, bila je vječno nasmijana i lijepa kao slika. Kad se mladi par “zaigrao” u sjeniku, zatekao ih je djevojčin brat Riza. Istukao je Bekima, a ovoga je, dok je bježao, napalo i jato gusaka! Ljubavna drama brzo će biti okončana. Gonjen čežnjom prema rodnom Kosovu, Ibrahim donosi odluku o preseljenju u Prizren. U gradu na rijeci Bistrici Bekim će završiti osnovnu školu i gimnaziju.

3. Živopisna sjećanja, poput onog kad se s djecom iz komšiluika sankao dok ne bi smrklo a usne im poplavjele, zamijenit će nešto puno mračnije. Ibrahima, koji je nastavio svoj patriotski rad, hapse Nijemci.

“Jedne noći, dok smo spavali, upali su nam u kuću. Oca i ujaka Mazluma prislonili su licem prema zidu. Tatu su htjeli strijeljati jer se, i pored opomena, neprestano okretao. Na kraju su otišli uz ‘Auf Wiedersehen’ i osmijeh visokog oficira. Ja sam otrčao ispred njega, podigao ruku u znak pozdrava i viknuo: ‘Heil Hitler!’ Kad je oficir izišao iz sobe, odjednom mi se pred očima pojavilo mnoštvo zvjezdica. Okrenuo sam se u pravcu iz kojeg je došao šamar i vidio majku kako me strogo gleda. ‘Pa ja sam to rekao kako bi Nijemci pustili tatu!’ rekao sam i briznuo u plač!”, prisjetio se.

4. Oslobođenje od Nijemaca porodici nije donijelo spokoj. Ibrahim je često hapšen od strane vladajućih komunista, kojima se nisu dopadala njegova prosvjetiteljska stremljenja. “Za vrijeme nastave matematike, koju nam je držao moj tata, u učionicu je upao čovjek u dugačku kožnom kaputu. Odveo je tatu prije nego što je stigao zakopčati kaput!”, ispričao je. Stvari su se kretale s lošeg na gore. Nakon montiranog procesa, Ibrahim je osuđen na tri godine zatvora. Pušten je nakon osamnaest mjeseci, neuhranjen, zarastao u bradu, psihički slomljen. Nedugo po izlasku na slobodu, napaćeni čovjek umire, a njegovoj supruzi ne dopuštaju da ga pokopa s albanskom zastavom.

5. Obećanje koje je dala suprugu na samrtnoj postelji, da će školovati svu djecu, Hedije je unatoč nezamislivim odricanjima ispunila. Još kao gimnazijalac, Bekim polaže audiciju u Oblasnom narodnom pozorištu u Prištini, jedinu profesionalnom pozorištu na albanskom jeziku u tadašnjoj državi. Tražili su od njega da odglumi scenu u kojoj zatječe mrtvu majku – bio je toliko uvjerljiv da su i članovi komisije zasuzili!

6. Nakon mature, seli u Beograd te upisuje Fakultet dramskih umjetnosti. Zbog nesvakidašnjeg talenta i pozorišnog iskustva, primljen je iz prvog pokušaja, ali uz uslov da u što kraćem roku svlada srpski jezik. Za to mu je, uz pomoć prijatelja Bate Živojinovića, trebalo nepunih mjesec dana. Dobio je i stipendiju, ali mu je ova, odlukom političkih moćnika, bez valjana objašnjenja oduzeta. Nakon diplome, postaje stalni član ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U angažmanu je bio sedam godina, da bi potom, zbog lošeg tretmana, dao otkaz i postao slobodni umjetnik.

7. Filmsku karijeru otpočeo je još kao student, a u zvjezdanu orbitu lansirala ga je uloga u “Skupljačima perja”. U drami Aleksandra Petrovića glumio je Belog Boru, lijepoga, neobuzdanog vojvođanskog Roma koji za život zarađuje preprodajom guščjeg perja. “Jednog dana sam na snimanje stigao sa zakašnjenjem, odjeven u romske krpe i sav zarastao u bradu, a policajac koji je pravio red među radoznalim promatračima nije mi dopuštao da dođem do reditelja, misleći da sam jedan od Cigana koji su se motali u okolini. Tek mi je ne intervenciju snimatelja dopustio proći, ali je i dalje sumnjičavo gledao za mnom!”, ispričao je glumac. Sumnjičavost organa reda bila je mala cijena za senzacionalan uspjeh filma: nominiran je za “Oscara”, a na festivalu u Kanu okitio se “Zlatnom palmom”. Fehmiu, dotad nepoznat izvan Jugoslavije, našao se u središtu pažnje svjetskih medija.

Na proslavu u hotelu “Martinez”, dok su na račun beogradskog producenta “Avala filma” tekli potoci najskupljeg šampanjca i posluživale se delicije u rasponu od kavijara do prepeličjih gnijezda, objektivi fotoaparata bili su usmjereni prema naočitom glumcu i njegovoj partnerici Oliveri Katarini Vučo. Idući dan, Fehmiu na plaži u naručju nosi divu Shirley MacLaine, predsjednicu žirija. Uz pomalo pokvaren osmijeh, demantira napise o ljubavnoj avanturi s američkom kolegicom.

8. Usred slavlja, prišao mu je slavni producent Dino de Laurentiis i ponudio mu naslovnu ulogu u televizijskoj seriji “Odisej”, s Irene Papas kao Penelopom. Talijan, pred kojim su drhtale i najskuplje zvijezde, nije se stigao ni sabrati kad je dojučerašnji anonimus s Balkana odbio njegovu izdašnu ponudu i zatražio još veći honorar. I dobio ga je! Serijal je stekao golemu popularnost na Apeninskom poluotoku: glumčev lik našao se na prednjoj korici Homerove “Odiseje”, talijanske školske lektire!

9. Iako su mu se svjetske ljepotice bacale pod noge, pred matičara je odveo samozatajnu kolegicu Branku Petrić. Ubrzo je na svijet došao njihov sin Uliks, nazvan po serijalu koji je proslavio Bekima, a potom i mali Hedon. “Dobro sam i prošla. Da je bilo po Bekimovu, rodila bih mu barem dvanaestero djece”, ispričala je žena koja će narednih dvadeset godina, baš kao Penelopa Odiseja, vjerno čekati muža u stanu na devetom spratu nebodera u beogradskom naselju Zvezdara. “Ja sam glumila u pozorištu, on je snimao po svijetu. U Beograd bi se vraćao na petnaestak dana i opet odlazio”, ispričala je.

10. U Bekimovoj domovini zavladalo je uzbuđenje kad je ovaj dobio glavnu ulogu u spektaklu “Avanturisti”, rame uz ramek s Candice Bergen, Olivijom de Havilland i Charlesom Aznavourom. Za samo deset sedmica, bistri glumac savladao je engleski jezik, a sugestiju reditelja da promijeni ime, na kojem su Ameri “lomili” jezik, odbio je riječima: “Ja ime ne mijenjam, a ako niste time zadovoljni, vi mijenjajte glumca!” Premijera filma je, prvi put u istoriji, održana na 10.000 metara visine, u avionu na liniji New York-Los Angeles. Kasnije, na zabavi, Bekim se pojavio odjeven u albansku narodnu nošnju!

11. Navodno je bio prvi izbor za ulogu Michaela Corleonea u “Kumu”, koja je potom pripala Alu Pacinu!

12. Uloga u “Posljednjoj priči”, televizijskom filmu iz 1987. godine, uistinu je bila posljednja priča za Bekima. Razočaran rastućom antialbanskom propagandom u Srbiji, zemlji koju je smatrao svojom, odlučuje se na doživotnu medijsku šutnju. Demonstrativno napušta predstavu “Gospođa Kolontaj”, u kojoj je glumio Lenjina, te se zaklinje da nikad više neće nastupati u Jugoslaviji. Još je neko vrijeme snimao u Evropi, a onda mu je i toga bilo dosta. Izgovorena riječ, koje se odrekao, pretočila se u onu pisanu. Objavljuje memoare “Blistavo i strašno”.

13. Rat zbog kojeg je izgubio vjeru u humanost, moždani udar koji ga je ostavio teško pokretnim, dojučerašnji prijatelji koji su mu okrenuli leđa te život u samonametnutoj izolaciji stvorili su crni oblak u kojem je godinama lebdio. Bilo mu je dosta svega. Dana 15. juna 2010. godine, s devetog sprata nebodera u Zvezdari odjeknuo je hitac. Pored Bekima, koji je ležao obliven k*vlju, na krevetu je bio pi*tolj, a na ormariću oproštajna poruka supruzi. “Puno te volim, ali za mene život više nema smisla”, stajalo je u njoj.

14. Poštujuću pokojnikovu želju, porodica je njegov prah prosula u rijeku Bistricu, onu istu pored koje je toliko često sjedio kao dječak. Ispraćen je uz taktove Ode radosti, kojom ga je nekad budila majka. Deset godina nakon objavljivanja “Blistavog i strašnog”, a dvije godine nakon Bekimove smrti, iz štampe izlazi drugi dio memoara. Rukopis je za objavljivanje pripremila Branka, koja je tek iz njega doznala za suprugove avanture s Avom Gardner, Brigitte Bardot i Shirley MacLaine. Nije joj bilo važno, više ne. “Znala sam, a znam to i sada, da je njegovo srce pripadalo samo meni”, ispričala je udovica. (Naj portal) (Pripremila Lucija Kapural/povijest)