Pratite nas

Sudbine

Sarajevske priče: TRI PUTA SAFIJA OSTAJALA SAMA, A IMALA JE NAJBOLJE ĐULBEŠEĆERKE U ŠEHERU

Published

on

Napravih sok od đulbešećerke pa se sjetih stare Safije. Tri puta se udavala a svoje djece nije mogla imati. Cijeli život tuđu odgajala i po starost sama ostala.

Udala se mlada za Osmana, sretni, veseli i nasmijani bijahu njih dvoje. Al ne prođe dugo Osman radeći kao električar, doživi nesreću na poslu. Nedugo iza toga preseli na onaj svijet.

Nakon par godina udade se za Avdu, poznatog mehaničara. Žena mu mlada umrla a iza nje dvoje djece ostalo. Prihvatila ih Safija kao da su njena i sami odlučiše da je zovu majkom. Razbolje se Avdo i pade na postelju. Pet godina deverala Safija oko njega. Nakon smrti braća odlučiše kuću prodati a djeca u svijet odoše trbuhom za kruhom. Osta Safija opet sama. Skućila se u nekoj maloj kućici na periferiji grada i nekako krpila kraj sa krajem od onog što joj Avdina djeca pošalju. Jedno vrijeme slali a onda se svak’ sa svojim životom zadeverao i sve rjeđe poštar Safiji svraćao.

Mala je to kućica bila, al sva ukrašena đulbešećerkama i ostalim cvijećem koje je sadila da bi se nečim zabavila. Često bi napravila male bukete tek ubranog cvijeća i prodavala u ćošku na pijaci. Od tih para kupila bi si najpotrebnije za preživjeti. Niti je od koga tražila a ni očekivala da joj pomogne. Zagledali su se ljudi u staricu na ćošku, neko sa osmijehom a neko sa prezirom.

– Uranila Safo, jesi l’ se naspavala? Vala moglo se još malo.

– Uranio i ti Mehmede, meni je taman. Ne spavam ti ja puno a i volim poraniti da se što prije kući vratim.

– A vala meni svejedno. Kad god se vratim nema me ko dočekati, pa ja u podne ili poslije podne uvijek isto.

– A nema vala ni mene ko, al bolje se ranije vratiti pa kod kuće odmarati. A uvijek nekog posla ima oko kuće i cvijeća.

– Nisam danas puno robe donio, pa ako si rada kad’ i ti to prodaš možemo zajedno na autobus. Svakako u istom pravcu idemo.

– Hajd’ vidjet ćemo kako bude. Tu smo, nigdje odavde neću svakako neg’ kući.

I tako krenuše zajedno dolaziti i odlaziti sa pijace. Mehmed sa svojim povrćem i Safija sa svojim buketma. Ponekad Mehmed svrati do njene kuće pa u bašći zajedno ručaju i koju progovore do akšama. A onda opet svako na svoju stranu do jutra kad’ krenu na autobus. Safijino mjesto u ćošku zamjeni se za dio Mehmedovog stola.

– Znaš šta Safo osami se čovjek pa zaboravi i pričati. Neg’ eto nako ja nešto dumo po ovoj glavi. Svaki dan u ovoj starosti ko nagrada dođe kad možeš sam oko sebe deverati. Nekako bilo bi običnije da ti i ja živimo u istoj kući. Sam ja a sama i ti.

– A moj Mehmede, ti ko grom iz vedra neba. Nisam ti ja pomišljala da bi ikad više živjela sa nekim. Navikne se čovjek na svoj bol i samoću i nekako tako nauči deverati.

– Ma isti sam ti i ja takav. Već dvanaest godina samujem a nekad bi tako insan sa nekim progovorio bar uz kafu. Ubi tišina u četiri zida.

– Ubilo je mene svašta, al koga to briga. Nekada sam se sekirala zbog svega a sad šta ću. Kako god promjeniti ne mogu. Sve što sam željela, nadala se i radovala ko da mi je neko ukrao. Niti me pitao mogu li podnijeti, niti je ko mario za to.

– Znam ja Safo, čuo sam šta si sve deverala al tako je kako je. Valja dalje kroz život ići. Još ovo malo što je od njega ostalo da se u rahatluku proživi.

– E moj Mehmede ja ću se razrahatiti kad pođem na onaj svijet. Umorilo je mene svašta, neg Safa ne priča. Ali zato kako čujem priča mahala. Oni sve bolje znaju i osjećaju od mene al neka, svakom svačije. Meni duša i čista i mirna, ja najbolje znam šta i kako sam prodeverala.

U neka doba pođoše zajedno živjeti u Safijinoj kući. Ujutru na pijacu a popodne zajedno kući. Činilo se da su navikli jedno na drugog. Primijetili su ljudi i osmijeh na njihovim licima. Te godine je đulbešećerka procvijetala kao nikada. Cijelom dužinom prozore su krasile tegle sa natopljenim laticama.

Ponese koju flašu Safa na pijacu i proda. Ko je god probao njen sok govorio je da ljepšeg se nije napio. Te jeseni Mehmed se žalio da ga nešto u prsima steže. Sve teže je disao i brzo se umarao.

To jutro dok su pili kafu u bašći prihvati se za prsa i samo reče: “Haman je doš'o vakat.” Kako izusti tako pade sa stolice. Ukopaše ga na starom mezarju Ravne Bakije. Ljudi sa pijace taj dan su vidjeli zadnji put Safu. Umrla je nedugo iza njega. Korov i suša su zaposjeli cvjetnu baštu. Samo na prozorima ostale su tegle sa đulbešećerkinim latima.

“Sine moj, ogriješe se ljudi, omakne im se i pretpostavkama sude. Opraštam svima što ne vide. Nisu krivi što duša im je prazna. Izgovore prije nego što čuju, napišu prije nego razmisle. Ne oproste prije molitve, ne poštuju pa povrijede. Očekuju i sreću traže, i više ih boli moje neg’ njihovo. A život se dešava. I sve u njemu dešava se sa nekim razlogom, ko će ga znati zašto.- Safija. (Naj portal/Slavica Janicic/Moje Sarajevo, moja priča)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending