Sezona počinje, a već znamo kako će završiti: u krugu sumnji, sa istim izgovorima i starim poznanicima.
Fudbalska Premier liga Bosne i Hercegovine ulazi u sezonu 2025/26 sa možda najradikalnijom promjenom od svog osnivanja – liga sa samo deset klubova, u četverokružnom sistemu, što znači da ćemo gledati 36 kola i svako sa svakim – četiri puta.
Dvije kod kuće, dvije u gostima.
Na papiru, ideja izgleda kao pokušaj da se domaći fudbal konačno uozbilji, racionalizuje i približi nekoj evropskoj formi. No, ako išta znamo o bosanskohercegovačkom fudbalu – onda znamo da papiri u našem sportu često služe samo da se nešto pokrije.
Manje klubova – veća konkurencija?
Jedna od ključnih premisa ovog formata jeste da će se zadržavanjem samo deset klubova podići nivo takmičenja. Nema više “turista” u ligi, nema klubova koji samo zalutaju na sezonu-dvije pa nestanu u magli. Svako ovdje ima svoj ulog – ili u borbi za Evropu ili za goli život. Na terenu bi to moglo značiti dinamičnije utakmice, više izjednačenih susreta i manje prostora za kalkulacije.
S obzirom na to da se svi već poznaju, svako zna svakoj travci gdje raste, biće to jedna mala fudbalska sapunica – sa istim likovima, u istim kostimima, ali u novim zapletima. I tu leži i šarm i zamka.
Četiri puta godišnje – i malo je reći previše
Gledati derbi dva, pa i tri puta godišnje može imati smisla. Ali četiri puta Sarajevo – Željezničar, ili Zrinjski – Velež, pogotovo ako u međuvremenu dobijemo i duel u Kupu – e to već prijeti da se pretvori u lošu reprizu. Navijači će doći prvi i drugi put, treći će gledati na televiziji, a četvrti put će možda samo podignuti obrvu i prebaciti kanal.
Zasićenje je realan problem – kao kad pojedete previše baklava: znate da je dobro, ali jednostavno više ne možete. A tek kad dođe do toga da se igrači međusobno počnu oslovljavati imenom i pitati za porodicu na centru – znaćemo da smo pretjerali.
Regularnost – u zemlji gdje to znači sve i ništa
U idealnom svijetu, ovakav sistem bi omogućio maksimalnu regularnost – svi igraju sa svima pod jednakim uslovima, nema skrivanja, nema izgovora. Ali ovo nije idealan svijet, a još manje je idealna liga. U BiH, gdje se i dalje priča o „kupljenim bodovima“, „sumnjivim penalima“ i „završenim sezonama u kafani“, ovakav format otvara dodatni prostor za „taktičke poraze“, „bratske remije“ i iznenadne obrte u zadnjim kolima.
Četiri međusobna duela protiv istog tima? To je – sa malo mašte – savršeni teren za dogovor: „Vi nas sad, mi vas u maju. A ako se tad borite za Evropu, možemo i u martu. Sve ćemo lako.“
Kome zvona zvone?
Ova liga bi, naizgled, trebala pogodovati jačim klubovima – oni imaju širi kadar, više iskustva i veću stabilnost. Ali i manji klubovi imaju šansu – jer u ligi gdje nema lakih bodova, a svaki meč može promijeniti tok prvenstva, može se desiti da neko sa dna iz kola u kolo sapliće favorite.
I šta sad?
Pitanje koje lebdi nad svima jeste – hoće li ovaj format išta promijeniti suštinski? Hoće li navijači zaista imati više razloga da dolaze na stadione, hoće li utakmice biti uzbudljivije, hoće li mladi igrači dobijati više prostora, hoće li savezni zvaničnici konačno shvatiti da fotelja nije svrha fudbala?
Iskreno? Ne znamo. Ali sezona počinje, raspored je spreman, a tribine čekaju – prazne ili pune, zavisi od nas.
Za kraj, možda i nije loše što se liga vrti u krug. Jer u zemlji gdje sve stoji – svako kretanje, pa makar bilo i kružno, djeluje kao napredak.
A. Mirvić (Naj portal)
