Doktorica Anisa Gradaščević koja je rodom iz Novog Pazara, već dugi niz godina radi u Njemačkoj kao doktorica, specijalista interne medicine. Nalazi se na posljednoj godini subspecijalizacije nefrologije i trenutno radi na „SANA“ klinici u gradu Offenbach-u.
Teški vremenski uslovi
Inače doktorica Gradaščević je i specijalista sudske medicine, radila je osam godina na Institutu za sudsku medicinu, Univerziteta u Sarajevu.
Doktorica Anisa Garadščević obratila se Bosancima i Hercegovcima, Bošnjacima, muslimanima u Frankfurtu, ispred zgrade Generalnog konzulata BiH, na obilježavanju tridesete godine genocida u Srebrenici. Anisa Garadščević je i sama jedno vrijeme radila na identifikaciji tijela žrtava koja su stradala i brutalno ubijena, likvidarana u Srebrenici, Potočarima…
Poslije toga zamolili smo je da nam kratko ispriča njenu priču, kako je doživjela sve to i, kakav je bio susret sa ostatkom rodbine stradalih?
– Radeći na Institutu za sudsku medicinu, medicinskog Univerziteta u Sarajevu skupa sa mojim timom, a na čelu sa profesorom doktorom Nerminom Sarajlićem, radili smo identifikaciji. Ekshumaciji mnogih grobnica, uključujući Srebrenicu i Tomašicu. Kao najveće masovne grobnice koje su se nalazile na području Bosne i Hercegovine. Ja uvijek kažem da je čast i privilegija raditi u jednom takvom procesu.
Najteža je bol
– Radili smo po svakakvim vremenskim uslovima. Po užasnim vrućinama, hladnoćama, nije nam smetao miris, neuslovni prostori za rad. Najteža je bol, pogledi tih majki, preživjele rodbine, koji su tražili ostatke svoje djece, braće, sestara,očeva, djedova… Oni bi bukvalno po cijeli dan sjedili blizu iskopina i čekali. Čim bi se podigla ruka nekog od nas da je pronađen jedan dio, svi bi odmah dotrčali do linije do koje su mogli doći. Odmah pitaju šta se pronašlo, kako se pronašlo…
– Ono što je jedan fenomen kod procesa ekshumacije, bez obzira što su ljudi znali, imali su sve dokaze da je njihov član ubijen, samo su tražili ostatke da bi mogli da ih ukopaju. Međutim kada vi pronađete jedan dio, uvijek je bio jedna vrisak, vrisak iz duše, jedne teško, teško napaćene duše, pogotovo tih majki. Strašna je tegoba i sviju nas koji smo radili na tome, kada bi gledali te majke koje kruže oko stolova identifikacije. Imate osjećaj da pričate sa jednom lebdećom dušom.
Dušom koja je jednostavno davno umrla. I, koja samo čeka signal da mu date da je kost nekog od njihovih najbližih pronađena i da mogu da je ukopaju. Da ima obilježeno mjesto, da je to njeno dijete konačno našlo svoj smiraj. Svoje mjesto, svoj smiraj i, da ona onda može sebe u miru da pokopa.
Ogromna empatija
– To je nešto strašno, nešto što se riječima ne može da opiše. Tu ne postoji profesionalizam. Ljudi koji rade na tome ne mogu uvijek da budu profesionalni. Svi smo mi emotivni, posebno u tim momentima. Svako ima ogromnu empatiju u tim momentima. Moje kolege i ja proživljavali smo sa svim tim ljudima svu njihovu bol, priče, svu njihovu patnju, krik tih majki koje su dozivale svoju djecu i ljubile njihove kosti. Nama su one govorile na osnovu kostiju znaju ko je koje dijete. To je bilo strašno. To je za mene jedno iskustvo, koje ja lično ne želim nikada, nikome više da se ponovi.
Bato Šišić (Naj portal)
