Jedna žena je usvojila lćerku kada je bila beba i zavoljela je kao svoje dijete, ali kada je djevojčica bila u pubertetu život s njom pretvorio se u pravi pakao. Kada je od nje doživjela emotivno i fizičko zlostavljanje, odlučila je da je vrati nazad na ponovo usvajanje.

“Nikad nisam osjećala da me neko razumije ili čuje, već da sam izolovana sa svojim problemima. Vidite, ja sam majka koja je odvela svoju kćerku nazad na usvajanje. Došla sam u socijalnu službu s njom, spakovala joj kofer sa svim stvarima i rekla im ‘ja više ne mogu. Znam, to je nezamislivo. Neoprostivo. Koja bi se majka odrekla svoje kćerke? Prijatelji i porodica nisu vjerovali da ću to uraditi, bili su u šoku. Socijalni radnici su mi jasno iskazali svoj prezir”, ovako je započela svoju ispovijest nakon što se suočila sa neuspjehom usvajanja.

“Nisam uspjela kao usvojiteljka, nisam se dovoljno trudila. Da sam barem pohađala još jedan kurs roditeljstva, bila bih čvršća prema svojoj ćerki, bila bih dosljednija. Socijalni radnik zadužen za naš slučaj rekao mi je da nađem način da ‘preguram situaciju’. To su njegove tačne riječi. Koliko god mi je život izgedao loš, trebalo je da stisnem zube i izdržim.

Ali, lakše je to reći nego učiniti. Kako bi ko mogao znati za pakao našeg svakodnevnog porodičnog života? Kako bismo mogli da pronađemo riječi koje opisuju neprestani strah i bol u srcu? Kada je moja kćerka imala 16 godina, ona se rugala mom suprugu, grizla ga i udarala, gotovo svakodnevno dovodeći ga do suza.

Naša druga mlađa djeca bila su preplašena u njenoj blizini, bojala su se da spavaju jer im je prijetila da će ih ubiti u snu.

Pet dugih godina mi je svakodnevno slala poruke, kako sam kriva za sve, da će svima biti bolje bez mene, kako želi da sam mrtva, da je njena biološka majka uradila bolji posao nego ja, da je nikad nisam voljela.

I uprkos svemu što je rekla i učinila, nikad nisam prestala da je volim. Voljela sam je od trenutka kad je ušla u našu porodicu, od dana kad smo odobreni kao usvojitelji, kad je imala osam mjeseci i ušla naš dom.

Trpila je teško zanemarivanje, to smo znali. Ono što nismo znali je kako će to uticati na njene odnose do kraja života. Nismo dobili posebnu obuku. Mislili smo da će ljubav biti dovoljna. Hranili smo je i oblačili, stimulisali i voljeli.

Napredovala je i cvjetala. Kada je imala dvije i po godine, iskoristile smo priliku da je usvojimo. Usvajanje nikada nije bilo dugoročni plan, ali kako smo mogli da je pustimo? Sve je djelovalo tako jednostavno i ispravno. Nismo dvaput razmišljali. Naši rođeni sinovi su je voljeli. Bila je dio porodice puno prije nego što smo dobili taj formalni papir za usvajanje, koji smo ipak proslavili tortom. Ona je bila naša zraka sunca.

Kad sam tog dana otišla u socijalnu službu, bilo je to nešto najteže i najhrabrije što sam učinila.

Ona je bila naš izvor veselja, haotična i prepuna energije, ali i kreativna, brižna i društvena. Ali, kada joj se približio 11. rođendan, sve se promijenilo.

Počele su krađe, laži i verbalno zlostavljanje. Uzimala je tuđe stvari bez ikakve griže savjesti, ali najviše se okomila na mene. Rekli su mi da iskušava moju ljubav prema njoj, da je to bilo za očekivati.

Međutim, nisam očekivala da će me ona privući i odgurnuti, odbiti moju ljubav i pomoć, da će mi se iz dana u dan nagrizati samopoštovanje i samopouzdanje roditelja.

Nisam očekivala da ću se boriti za pomoć svih profesionalaca da me zatim ponize na sastancima kad je odbila da učestvuje, a od mene se očekivalo da je ‘natjeram’.

Kao da bih mogla da je natjeram na bilo šta! ‘Zašto joj dopuštate da se tako ponaša prema vama? Zašto joj dopuštaš da tako razgovara s tobom? ’Niko to nije shvatio. Niko nije razumio.

Prestala sam o tome da razgovaram s većinom svojih prijatelja i članova porodice. Jednostavno sam se osjećala gore, kao da pravim galamu oko ničega.

Znala sam da nije ona kriva, ali nisam znala kako da joj pomognem. Nije željela da joj se pomogne. Kad je trebalo, predstavljala se kao divno dijete. Doživljavana je kao ‘super’, a mi smo ‘problem’. Nismo mogli pobijediti. Nismo pobijedili. Naš dom i porodica, brak i mentalno zdravlje uništavali su nam se pred očima. Bilo je to zlostavljanje: zlostavljanje djeteta prema roditelju.

Emotivno. Fizički. Mentalno. Verbalno. Ništa nas nije pripremilo za ovo. Prije deset godina nismo imali kome da se obratimo. Zlostavljanje djeteta prema roditeljima nije se ni spominjalo, kamoli prepoznavalo. Pokušala sam, ali niko nije htio da me sluša.

Kad sam tog dana otišla u socijalnu službu, bila je to najteža, najhrabrija stvar koju sam ikad učinila. Nisam odustajala od svoje kćerke. Pokušavala sam sve da nas spasim (uključujući i nju). Nije vjerovala da ćemo tako postupiti.

Mislila je da će moj muž popustiti i odvesti je kući. Rekla nam je da je više nikada nećemo vidjeti ako to učinimo. Svejedno smo to učinili. Bili smo toliko očajni. Kad sretnem druge parove koji razmišljaju o usvojenju, nikad ne znam šta bih rekla.

Teško je ne usredsrediti se na negativne strane, jer sigurno ljudi moraju biti spremni: ali kako mogu nekoga pripremiti na nešto što se ni ne mora dogoditi.

Ali iako roditeljima poput nas prije 10 godina nije bilo podrške, čini se da se stvari možda mijenjaju. Kad sam na Fejsbuku dobila poruku od grupe Podrška za rast roditeljskog obrazovanja, to mi je dalo nadu za druge u sličnim situacijama.

Sada moja kćerka i ja razgovaramo i viđamo se, ali naša veza majke i kćerke nikada neće biti ono čemu se ijedna od nas nada. Čeznem za još, ali suzdržavam se da se zaštitim. Moram. Sve u što se mogu nadati jeste da će možda jednog dana stvari biti drugačije. (Naj portal/ Foto: Shutterstock)