Prošla je 21 godina otkada je Bosna i Hercegovina izgubila najboljeg sportistu svih vremena, legendu, uzora brojnih generacija, čovjeka po kojem će Sarajevo biti upamćeno kao grad košarke.

Nakon duge i teške bolesti, Kinđe je umro u Sarajevu 8. decembra 2001. godine, u 47. godini života. Mirza je bio najveći od svih. Bio je najveći u gradu u kojem nije rođen, u gradu u koji je došao kao nebrušeni dijamant s tuzlanskih terena.

Najbolji bosanskohercegovački sportista svih vremena, Mirza Delibašić je u knjizi Svjetla za daljine, Slobodana Đurasovića otkrio kako je na početku karijere zamalo prešao u Partizan.
Delibašić je u to vrijeme nastupao za Slobodu koja se takmičila u drugoligaškoj konkurenciji, a na kraju sezone bilo je mnogo poziva zainteresovanih klubova, no najuporniji su bili iz Partizana.
Otišao je on u Beograd, no nije izdržao. Vratio se nakon nešto više od mjesec da bi potom potpisao za sarajevsku Bosnu sa kojom je nekoliko godina kasnije postao prvak Evrope.

“Poziva je bilo mnogo, svi su obećavali ‘‘brda i doline‘‘. Morao sam se odlučiti, približavao se početak nove školske godine. Iz beogradskog Partizana su bili najuporniji, već nekoliko puta su bili dolazili kući – Đurić, Bojanić, Žeravica… Nekakko mi se učinilo da ću kod njih najviše napredovati i odlučio sam – idem u Partizan, piše Slobodan Đurasović u knjizi Svjetla za daljinu prenoseći riječi legendarnog Kinđeta koji potom dodaje:

“Imao sam sve, a nisam imao ništa, eto kako mi je bilo. Trenirao sam triput dnevno i to vani – na Kalemegdanu, bilo je lijepo vrijeme. Oko nas strašna gužva, galama, smijeh, kao u diznilend parku. Bilo je veoma naporno, radilo se jako kvalitetno, treninge je vodio Žeravica. Osim mene, bilo je još dosta mladih igrača na probi, među njima i Dražen Dalipagić, on je bio došao iz mostarske Lokomotive, nas dvojica smo i neki daljni rođaci, po majci.

Bili su ti prenaporni treninzi?, upitao je Đurasović Delibašića na što mu je ovaj odgovorio:

“Nije to u pitanju, znaš da sam ja mogao trenirati i dan i noć. Dobro me išlo, svi su me hvalili, ali ja sam osjetio da tu nešto ne valja. Dok sam na terenu, dobro je, ne mislim na bilo šta drugo osim na košarku, ali čim se udaljim od njega – belaj. Pritišće me nešto, ne da mi disati. Uvečer dođem mrtav-umoran u sobu i odmah na spavanje, ujutru se probudim, pravac Kalemegdan – ma ništa nisam vidio od Beograda. Pokušao sam tješiti sebe, govorio sam, ne daj se Mirza, ovako mora biti dok se ne privikneš, sve će biti u redu. Đavola, dani su prolazili, a bilo je sve gore. Bio je kraj septembra, vraćao sam se kasno uvečer na Voždovac.

Sjedio sam u autobusu, bila su još samo dva-tri čovjeka unutra. Gledao sam neodređeno kroz prozor i u jednom trenutku sam ugledao svoje lice na staklu. Zaprepastio sam se, zar sam ovo ja? Nemoguće, to nije moje lice. Oka nisam sklopio te noći, samo sam čekao da svane, brojao sam minute. Rekao sam sebi – Mirza, vraćaš se u Tuzlu. Otišao sam u Partizan i kazao im da moram otići u Tuzlu ‘‘po neke stvari‘‘. Samo jedan dan, rekli su mi. Samo dan, kazao sam. Kad sam sjeo u voz, odjednom mi je sa grudi nestao ogromni kamen, udisao sam kao sumanut. Čini mi se da sam tada odrastao.

Tako se završilo četerdeset dana Mirzine beogradske samoće. Nije bio problem u Beogradu, tako bi bilo u bilo kojem gradu svijeta. Osim u Sarajevu, koje mu je dalo svoje srce, navodi Đurasović. Jednostavno, sudbina je tako hrjela da samo u Sarajevu i Bosni bude sretan. (Naj portal)